Danas nam je bio, i još malo jest, najdepresivniji dan u ovoj godini. Bar ako je vjerovati onome što tvrdi Cliff Arnall, predavač iz Centra za cjeloživotno učenje, ogranka Sveučilišta u Cardiffu. Cliff Arnall je objavio kako je taj datum utvrdio matematički, na temelju brojnih pokazatelja i uz pomoć formule koju je sam smislio. Po toj formuli, najtužniji i najdepresivniji dan u godini pada na treći ponedjeljak u siječnju svake godine.

Formula je evo tu, desno, a u njoj su varijable W = vremenske prilike (weather), d = dug (debt), T = vrijeme proteklo od Božića, Q = vrijeme od kako ste prekršili svoj novogodišnji zavjet, M = niska razina motivacije, Na = osjećaj da se treba nešto poduzeti. D nije nikad objašnjen, a nisu utvrđene ni mjerne jedinice.

Nedugo nakon objavljivanja ovog 'otkrića' u Guardianu je objavljena izjava kojom se Cardiff University distancira od Arnalla, koji je bio samo dopunski predavač i više ne radi na sveučilištu. Neki matematičari dali su si truda objašnjavati kako ova formula nema matematičkog smisla, čak ni pod Arnallovim uvjetima. 

Većina je propustila shvatiti da je cijela ta priča lansirana kao dio marketinške kampanje koju je za potrebe putničke agencije Sky Travel osmislila PR agencija Porter Novelli. Cliff Arnall samo je ulovio svojih petnaest minuta slave, poput svih onih liječnika, zubara, znanstvenika i inih stručnjaka koji nam svakodnevno u reklamama objašnjavaju teorije kako baš taj-i-taj jogurt svojim blagotvornim djelovanjem na naša crijevca jamči da ćemo doživjeti stotu. Mare, de pojačaj, sad će ono ...

Svejedno, priča o tužnom ponedjeljku (Blue Monday) se zakvačila i postala dio univerzuma urbanih legendi. Posvećeno joj je i web mjesto http://www.beatbluemonday.org.uk/ kojemu je svrha da vam izmami osmijeh na lice i tako pomogne prebroditi najveću ovogodišnju depresiju. 

Meni nije trebalo pomoći. Od ranog jutra se osjećam baš dobro i raspoloženo. Dnevno politička zbivanja samo su popravila taj osjećaj: iz SDP-a izbacili petnaest posto članstva, još desetoro iz Podravke upisalo se u Remetinec Business Academy, Jaca raspustila zagrebačku organizaciju HDZ ...

Ma kakva depresija!

Ovih dana, otkako je postalo izvjesno da je zvijezda nekad najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj postala pust asteroid u političkom svemiru, naglo se povećao broj Sanaderovih kritičara, oponenata pa čak i mrzitelja.  Ne poričem - bivši premijer Ivo Sanader nije mi bio drag od trena kad sam ga upoznao,  od trena kad je počeo krojiti sudbinu lijepe naše, pa time i ono što je od te sudbine mene zapalo. Bio je česta meta mojih političkih satira, iako se i ne bavim nešto puno politikom.

Iako danas viteštvo nije naročito popularno, pogotovo ne na hrvatskoj političkoj sceni, meni neki atavistički nagoni brane da nastavim udarati protivika koji je na koljenima. I zato ratna sjekirica ide pod zemljicu. Dotur Ivo se prestao baviti mnome, pa ću se i ja prestati baviti njime. Ubuduće neka se njime bave institucije pravne države, ako im je ćeif.

Mjesto gdje je sjekirica zakopana sam označio. Za svaki slučaj ...

Kako najbolje završiti jedan produljeni vikend? Odlaskom u kino na dobar film. Još koliko lani šestašica i ja smo naumili pogledati film 'Avatar'. Rekoše nam da vrijedi gledanja, ali čekali smo malo da prođu one prve gužve. Čuvši za naše namjere javila se i prvorođena da bi i ona s nama, pa smo tako nas troje danas pošli u kino.  Film je na mene djelovao vrlo neobično. Kao da sam doživio šizofreni napadaj, u meni su se pojavile dvije osobe. Jedna je bila fascinirana nevjerojatnim kadrovima fantastične prirode koji su na momente, pojačani trodimenzionalnom tehnologijom, oduzimali dah. Druga je, prateći razvoj radnje filma svako malo uzdahnula: 'O moj bože, zar baš moraju svaku dobru ideju zasrati!?' Ideja filma je, ajmo reći, u skladu sa suvremenim idejama buđenja svijesti o beskrupuloznom uništavanju prirode i njenoj mogućoj obrani. Zemljani su, uništivši vlastitu planetu, krenuli u svemir i na planeti nimalo inventivnog imena Pandora počeli primjenjivati isti postupak. Neću dalje kvariti doživljaj onima koji će ići gledati film ali daju se prepoznati koncepti iz Matrixa, Medicine man, Solarisa, i još nekih filmova, a najveći dio radnje je naprosto adaptacija priče o Pocahontas.

Sličnost sa Pocahotas ide dotle da glavni junak u Avataru (Jake Sully) nosi iste inicijale kao i onaj iz Pocahontas (John Smith). Završetak je doduše malo izmijenjen ali utoliko više naivan.  

Ovaj 'patchwork' od priče uguran je u šablonu akcijskog filma (vidi: Kako napisati scenarij za film). Svi su elementi prepoznatljivi, i dakako - na kraju filma BG i GG se šakačke bore za žen(k)u. Pazite - radnja se odvija u budućnosti, film je prepun tehnologije i oružja visoke razorne moći, ali nema razrješenja krize dok se GG i BG ne potuku. Šakama. Jer u suštini radi se o mužjačkom dokazivanju - tko ima veći! Jadno. 

Svejedno, film treba ići pogledati radi onih prekrasnih fantastičnih izmaštanih pejzaža, zanimljivih biljaka i životinja koji su izuzetno kvaliteno izrađene i animirane. Da nema tu i tamo pokoji 'glitch' (koje je lakše uočiti zbog 3D tehnologije) skoro da bismo mogli zaboraviti da se radi o računalno kreiranim slikama. 

Preporuka - pogledati, ali kad krenete u kino ostavite kod kuće onaj dio sebe koji traži neku novu priču. Od Pocahontas sa planeta Zemlja šesnaestog stoljeća pa do Neytiri s planete Pandora u neznano dalekoj budućnosti nije se skoro ništa promijenilo. Nažalost. 

Noćas je zeko bogme tražio svoju mamu. Vjetrovi su odnijeli pokrivač od oblaka nekamo dalje, zemlja je ostala gola pa je nazebla. Snijeg je jutros bio tako suh da Mala i Lora nisu ni smočile noge prilikom jutarnjeg izlaska. Zato su meni od hladnoće suze udarile na oči, a dlačice u nosu se ukrutile i bockaju. No cukelama kao da zima ne smeta puno. Veselo su skakutale po snijegu iz kojeg su im ponekad izvirivala samo uha i rep. Gizmo, umjesto da se zavuće u kućicu, leži na utabanom snijegu sav pokriven injem. I dobro je raspoložen. Jedino Mačak ne mari izlaziti napolje po ovakvoj hladnoći i toplinu doma napušta tek na par minuta obaviti svoje potrebice. Evo ga gdje leži nasred hodnika u pozi 'roadkill'. To mu je jedno od omiljenih mjesta, jer tu ispod poda prolaze cijevi od centralnog grijanja pa su pločice ugodno tople, a odmah pored je i radijator. I baš ga briga što mi u prolazu preskačemo preko njega.

Pedeset i pet je godina prošlo od osnivanja Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, i od tada muzej nije imao prostora prikladnog za stalni postav. Danas je napokon Muzej dobio vlastitu zgradu dostojnu njegove uloge u očuvanju, razvoju i predstavljanju umjetnosti u Hrvata. Simbolično, zgrada muzeja izgrađena je dijametralno nasuprotno trgovačkom centru Avenue Mall, muzeju suvremenog potrošačkog mediokritetstva.

Kiša sitno rominja pa ni Lora i Mala nisu marile za neko dulje izbivanje izvan kuće. Ostalo vremena za baciti oko na Bloger, vidjeti šta pišu jutarnje ptičice. Pregledam zadnje postove, objavljene od ponoći naovamo:  ...pjesma, pjesma, sportska prognoza, opet pjesma, malo proze ali lirika, pjesma, opet sportska prognoza, pa pjesma, pjesma, prognoza ...

Ne čudi me što noću pjesnici ne spavaju, poznato je da se njima noću čelo žari i vjeđe pote u potrazi za onim najljepšim stihom.

Ali kladioničari? Što njima ne da spavati?

Anticipacija dobitka ili dosadašnji gubitci?

Danas je Sveti Nikola, dan spomena na dobra djela Nikole Patare, biskupa koji je živio u trećem i četvrtom stoljeću, a po svojim djelima je ostao upamćen kao svetac zaštitnik djece i pomoraca. 

Što se tiče dječice, ona su sinoć dobro očistila obuću pa su u njoj jutros pronašli slatke darove. A za pomorce, evo ovdje jedna pjesma nastala po pričanju starog mosrkog vuka, imenjaka današnjega sveca. A za one koji bi voljeli čuti Zvonka Špišića kako pjeva ovu pjesmu, eno ga u 'Hum with me...'

Barbara (Večernja ćakula barba Nike) Ivan Slamnig

Barbara bješe bijela boka, Barbara bješe čvrsta, široka. Barbara bješe naša dika. Barbara, Barbara, lijepa ko slika. Kad si je vidio, gospe draga, kako je stasita sprijeda i straga. To je prova staroga kova, to je krma što sitno se drma, kad vješto promiče između molova ko mlada krčmarica između stolova. (Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara Modro, bijelo i crno farbana!) Je l' danas u brodova takav stas, ima l' još ljudi poput nas, ima l' još mora, ima l' zemalja, ima l' još vina koje valja? Bijela jedra i bijela bedra, svojeglava Barbara, Barbara dobra, spora ko kornjača, brza ko kobra, nijedan brod joj nije rod! U kakvim olujama imadoh sriću! Na kakvim sam munjama palio sviću! Koliko puta rekoh na siki: "Kupit ću sviću svetom Niki ako se spasimo Barbara i ja, e tutti quanti in compagnia."

Kakvo sve more vidjeh daleko! Bilo je jedno bijelo ko mlijeko, morske smo krave muzli jutrom, uvečer - bijeli kruh sa putrom. A žuto more žuto ko limun! Odonda sam za skorbut imun. Je l' danas u brodova takav stas, ima l' još ljudi poput nas, ima l' još mora, ima l' zemalja, ima l' još vina koje valja? Bijela jedra i bijela bedra, svojeglava Barbara, Barbara dobra, spora ko kornjača, brza ko kobra, nijedan brod joj nije rod! More je tamnocrvene boje, stari mornari na palubi stoje. "Parone, dobar odabraste pravac, more je gusti stari plavac." "Još jedan kablić nek prođe kroz stroj provjere radi" - nalog je moj. "Barbaro brodi, more nam godi, nijedna stvar ti nije par." I tako Barbara sve dalja i dalja, crvenim morem se pospano valja e il naufragar, il naufragar xe dolce in questo mar.

Tri činjenice, navedene u prethodnom postu, povezuje pojam 'Postcode Lottery' iliti 'lutrija poštanskog broja'.  Što bi to trebalo biti? Idemo po redu.

U spam e-mailu me smiješni spameri obavještavaju da sam dobio jackpot zgoditak u 'Queens Postcode Lottery London'. Nastranu priča oko uvjerljivosti kojoj može nasjesti samo zadnji naivac i očajno lošeg engleskog jezika, spameri su počinili još jednu kardinalnu pogrešku - pojam 'Postcode Lottery' nema nikakve veze sa igrom na sreću o kojoj se dobivaju novčane nagrade. 'Postcode Lottery' je izraz koji su u upotrebu uveli britanski sociolozi da bi njime označili neravnomjernost zemljopisne raspodjele javnih usluga i državnih beneficija koje su na raspolaganju građanima. 

Ukratko - ovisno u kojem dijelu države živite (koji vam je poštanski broj) imat ćete bolje ili lošije uvjete za određene vrste liječenja ili za dobivanje nekih vrsta pripomoći i poticaja. Što nas dovodi do druge spomenute činjenice. U britanskoj pokrajini Wales participacije na lijekove su niže nego u susjednoj Engleskoj, pa brojni englezi koji žive u blizini granice s Walesom odlaze prijeko po jeftinije lijekove. Pojava je u Britaniji poznata pod nazivom 'drug runs'. Slično je i s brojnim drugim državnim beneficijama.

Kakve to ima veze s povećanjem broja vukovarskih registracija u Zagrebu? Hrvatska vlada je dala posebne pogodnosti poduzećima koja posluju na poručju Vukovara, s plemenitim ciljem da se potakne gospodarstvo i oporavak tog, ratom uništenog, područja. To uključuje i neke pogodnosti pri nabavi i registriranju vozila, što smanjuje troškove posjedovanja automobila. Leasing kuće su brzo prokljuvile dobru priliku. Danas nema niti jedne leasing kuće koja operira u Hrvatskoj a da nema registriran ured u Vukovaru. To im omogućuje da sve aute koje prodaju na leasing registriraju upravo u Vukovaru i tako ostvare značajne uštede. Ne znam kako stoji statistika sada, ali neće proteći puno vode kroz Vuku prije nego Vukovar postane grad s najviše registriranih automobila u Hrvatskoj.

To što takva praksa, osim zapošljavanja onog minimuma od pet ljudi s prebivalištem u Vukovaru, nimalo ne pomaže u oživljavanju gospodarstva i života u tom kraju, izgleda nikoga ne zabrinjava. Novac koji hrvatski porezni obveznici uplaćuju u proračun umjesto da se troši u oporavak vukovarskog kraja prelijeva se u profite leasing kuća. Koje su uglavnom u vlasništvu banaka. A koje uglavnom više nisu hrvatske.

Dobio sam spam e-mail u kojem me pokušavaju uvjeriti da sam dobitnik na lutrji u kojoj uopće nisam sudjelovao. 

Englezi koji žive u krajevima blizu granice s pokrajinom Wales masovno idu preko te granice u nabavu lijekova. 

U Zagrebu ima sve više automobila s vukovarskom registracijom. 

Što ove tri činjenice imaju zajedničko? 

(Objašnjenje u slijedećem postu.)

'Tata, meni se jede hamburger' - reče mi šestašica prije par dana. Nije išla u školu zbog viroze, pa je imala vremena za razmišljanje o svačemu, valjda.  'Što bi ti, da idemo u McDonalds?' - upitah. Ona zavrnu nosom - 'Ma ne, oni u McDonaldsu su bez veze. Ja bih jela onakav kakav smo jeli na Plitvicama.'

Prošlog ljeta smo bili na Plitvičkim jezerima i tamo smo jeli stvarno dobre hamburgere. U pecivu sa sezamom, velike tako da ih jedva držiš s obje ruke, sa salatom, rajčicom i odličnim umakom (koji se hoće cijediti niz podlaktice). Pri sjećanju na to i meni poteče voda na usta. Dogovorili smo da ćemo otići u Zagreb na hamburger ovaj vikend, kad ona ozdravi. 

Prema dogovoru smo u subotu pošli ručati hamburgere. Usput smo naumili svratiti do prvorođene, da joj odnesemo neku poštu, pa smo ju nazvali da provjerimo je li kod kuće. Pozvali smo ju da ide s nama. Ona nije bila raspoložena za to, ali nas je pitala idemo li i na 'Interliber'. Zapravo nam to nije bilo na umu, ali kad nas je već podsjetila na to, šestašica i ja odlučismo otići i na sajam, vidjeti ima li zanimljivih knjiga.

Tako smo prvo otišli po hranu za tijelo. U Importanne centru smo smazali svako po hamburger i zalili ih Coca Colomn. Kad je bal ... to jest, ako smo već odlučili imati 'junk food day' onda neka bude i junk drink uz to. Hambaći su bilo OK, ali nisu nam prijali kao oni na plitvicama. Možda je zrak u pitanju ...

Punih trbušćića pošli smo na Interliber razgledati knjige. Prvi pogled odmah nam je pokazao da među ovom hranom za dušu isto ima puno 'junk food'. No, među kukoljem ima i dosta zlatnih zrna pšenice samo ih treba znati razdvojiti od smeća. Mali savjet - ne tražiti na onim najizloženijim, udarnim mjestima već po zakutcima polica i štandova.  Tako smo i mi pronašli neke stvari.

Kupili smo svesku stripa Durica, Ivice Bednjanca. Durica je jedna vraški pametna i nadasve šašava curica koja već petnaestak godina izlazi u dječjem časopisu 'Smib'. Pronašli smo osmi dio manga stripa 'Slatka čarolija', koji nam je falio u kompletu. Manga je japanski stil crtanja stripova koji se čita s lijeva udesno i od zadnje stranice prema naprijed. Pa smo kupili dvije priče, po principu kupiš jednu dobiješ dvije: Satni mehanizam i Torba katastrofe.  I, najvažnije, pronašli smo 'Priručnik za djevojčice' - jednu mudru i praktičnu knjigu prepunu kreativnih ideja.

Sve uz sajamske popuste, novčanik je brzo dosegnuo 'rock bottom' pa smo se pokupili doma da nas ne uvede u napast posegnuti za kreditnom karticom. Gdje bi nam onda kraj bio ...

Svaki blog treba slike. A da biste prikazali slike na blogu one se negdje moraju nalaziti odakle ih možete 'polinkati' na vaš blog. Za smještanje slika postoje mjesta na internetu, takozvani 'image hosting' servisi. Većina od njih besplatni.

Od početka mog blogiranja, daleke dvijetisućeišeste, koristio sam servis ImageShack. U početku je bio sasvim u redu, ali su se pojavili problemi. Neke od mojih slika bi prestale biti dostupne. Mogle su se vidjeti na popisu ali linkovi koji su vodili do njih jednostavno više nisu radili. To bi se događalo sa oko deset posto slika godišnje. Ponovni 'upload' slike riješio bi problem, ali to je značilo i ažuriranje linka na blogu. Kako nisam mogao utvrditi nikakav sistem - koje slike i kada će postati nedostupne, postalo mi je naporno redovito pregledavati cijeli višegodišnji blog samo da bih utvrdio koje slike se više ne vide.

Pa sam napisao pismo podršci ImageShack servisa i ljubazno upitao rade li nešto na tom problemu i ima li nade da se to prestane događati. Nisu se udostojili odgovoriti.

Zato sam za sve nove postove počeo koristiti drugi servis, ImageNerd. Također i one slike koje bi postale nedostupne na ImageShacku prebacio bih na ImageNerd. Oko godinu dana sve je bilo u redu. A onda je odjednom čitav ImageNerd postao nedostupan. Tehnički problemi, napisaše administratori na web stranici servisa. I obećaše da će problem brzo riješiti, te da se niti jedna slika neće izgubiti. I stvarno, nakon par dana ImageNerd je opet bio on-line. Samo drugi dio obećanja nisu ispunili. Moj account je i dalje bio aktivan, ali ni jedne od mojih slika nije više bilo. Cirka oko stoosamdeset slika. Pa sam napisao pismo podršci ImageNerda i ljubazno upitao ima li nade da se moje slike ipak u dogledno vrijeme opet tamo pojave. Nisu se udostojili odgovoriti.

Pronašao sam novi servis, BoxStr. Djelovao je prilično dobro, osim slika prihvaćali su i datoteke s audio zapisom. To je bilo onda kad sam opet aktivirao rubriku 'Hum with me...' na blogu. Potrošio sam vikend da bih nakrcao gore svih stoosamdesetikusur slika, pa sve te linkove ažurirao na blogu. Bilo je mirno čitavih mjesec i pol.

A onda su prije par dana opet neke slike nestale. I to veći dio njih. Kliknuo sam na link BoxStr servisa, spremljen u 'favorites', ne bih li došao na web stranicu i eventualno saznao što se događa. Umjesto BoxStr stranice učitalo se sasvim nešto drugo - stranica servisa OpenDrive, koja mi je ponudila da otvorim account na tom servisu. Prvo sam mislio da sem nešto zabrljao s 'favorites' ali onda sam primijetio da na toj stranici piše: 'BoxStr.com becoming OpenDrive'. Nakon kraćeg istraživanja otkrio sam da je BoxStr ugašen. Samo tako, bez prethodne obavijesti e-mailom. Navodno je na web stranici pisala obavijest. Sad se umjesto njega nudi OpenDrive,  posve nov i poboljšan servis. Ali moje datoteke koje su bile na BoxStr-u su nestale. Zauvijek.

OK, idemo ispočetka. Otvorio sam account na OpenDrive-u. OpenDrive je ponudio jednu naizgled zgodnu stvar - integraciju s Windows Explorerom. Servis se pojavi u Exploreru kao lokalni disk i može se raditi 'copy-paste' datoteka. Iako je bilo nekih peripetija da to proradi, poslije sam u manje od sat vremena ponovo smjestio sve slike na njega. Pa sam počeo ažurirati linkove na blogu. Ups! manje slike su se pojavile kako treba, ali one malo veće vidjele su se samo djelomično. Falila bi im donja trećina ili čak polovina. A na onima koje bi se pojavile cijele, u donjem desnom uglu nalazio se 'watermark' s natpisom OpenDrive. Vidi, molim te. Dečki se dosjetili kako da ih besplatno reklamiram.

Napisao sam poruku administratorima OpenDrive-a i ostavio ju na forumu servisa, uz brojne druge poruke ljutih korisnika koji su isto kao i ja ostali bez svojih datoteka. Ne očekujem da će odgovoriti. Bar ne išta korisno.

Nedjelju sam potroši na potragu za novim image hosting servisom. Na nekim forumima pronađoh preporuku za Hotlink Files. Udomaćuje grafičke, audio i video datoteke. Po svemu sudeći ima najmanje dvije godine stabilnog rada  iza sebe. Sve ostalo - tek trebam otkriti.

I tako, sad sam u još jednom procesu prebacivanja slika na novi servis i ažuriranja linkova na blogu. Dok to ne završim neke slike će biti privremeno nedostupne.

Srebrni obrub ovog oblaka: kao iskusni korisnik sa skoro dvadesetogodišnjim iskustvom u nepouzdanim intenetskim servisima, sve datoteke imam sačuvane lokalno, tako da se ništa nije nepovratno izgubilo.

Opet jedna noć vještica prošla, a moja šestašica, prvorođena i njen dečko pustili su svoju kreativnost s uzice ...

© Prvorođena

Stojim pored prozora u sobi s tamnocrvenim tapetama jedva zamjetljivog uzorka, bogatih štukatura na stropu i zidovima. Rekoše mi - u ovoj se sobi rodio Ksaver Šandor Gjalski. Kao da čujem to sitno dijete koje svoj prvi glas svijetu upućuje zajedno s udaranjem dvjestogodišnje ure koja najavljuje ponoć, a primalja uplašeno uzvikuje: "Die Geisterstunde!". Čas duhova. I kao što će poslije napisati Gjalski da su ga praznovjerice i duhovi pratili ostatak života, tako i ja zamišljam da duh velikana hrvatske književnosti još obilazi ovim hodnicima i prostorijama, gleda kroz prozore u okoljnji zagorski krajolik i bilježi crtice za još nenapisane pripovjetke. Lirik Gjalski bio je jako emotivno vezan za svoj kraj.  Gledam kroz prozor niz blagu padinu brežuljka. Tik do rodne kuće Ksaverove je farma purana. Kočopere se u dvorištu i šire repove na blistavom suncu prohladnog jesenjeg dana. Odmah iza su nekakve zgradurine, kao skladišta. Pa kružni tok ceste koja je priključak Zaboka na autocestu Zagreb-Maribor. Dalje prema autocesti su pogoni tvrtke koja se bavi prikupljanjem i preradom otpada.

Ne, nije to onaj krajolik u koji se još u djetinjstvu zaljubio Ljubo Babić. 

'Znaš, tu ti se sad sastaju oni ... bossovi' - kaže kolega koji stoji pored mene. Sadašnji vlasnik doma Gjalskoga nije književnik, iako su njegova epistolarna djela prije nedugo vremena bila prilično popularizirana u medijima. Ako ga netko već mora kategorizirati, smjestit će ga u kategoriju poduzetnik. Zbog nekih stvari koje je poduzeo sada sjedi u zatvoru, ali dom Gjalskoga je i dalje njegov.

Izlazim iz sobe. U dnu hodnika je obiteljska kapelica Babićevih. Cvijeće je u vazi i svijeće stoje pored. Nisu upaljene. Kapelica je zatvorena teškom čipkom od kovanog željeza. Pitam se je li namjera nama prepriječiti pristup oltaru, ili onome s raspela onemogućiti bijeg?

Bio sam u krivu. Duh Ksavera Šandora Gjalskoga ne stanuje više ovdje. 

P.S.: Za vašu informaciju, sutra u Zaboku počinju tradicionalni Dani Ksavera Šandora Gjalskog.

Popodnevni sastanak, dio procesa strateškog planiranja čiji smo novi ciklus započeli prije dva tjedna. Današnja tema: analiza strukture organizacije. Raspravljamo o načinima na koji sadašnja struktura stvara probleme u poslovanju i o inicijativama za rješavanje tih problema. Rasprava traje već skoro tri sata. Iznose se razni prijedlozi, ali uvijek ima i prigovora tim prijedlozima. U više navrata se ponavalja, mada različito izražen, suštinski isti argument: kao, ne možemo neke stvari uraditi jer smo opterećeni dosadašnjim iskustvima, to nas ograničava.

Jednog iz uprave to je ponukalo da kaže kako se ne bismo trebali opterećivati prošlošću jer tako sami sebi stvaramo barijere kojih možda zaista i nema. To mi se svidjelo pa sam im ispričao priču o buhama iz buvljeg cirkusa.

Buvlji cirkus je nevelika kutija, otprilike kao kutija za cipele. Unutra je desetak buha koje se pentraju i skakuću po raznim sitnim spravama postavljenim u kutiju. Da bi ljudi mogli gledati kako se buhe produciraju, kutija je odozgora otvorena. Stranice kutije nisu više od dvadesetak centimetara. 

Odrasla buha može skočiti uvis i do šezdeset centimetara, i buhe bi lako mogle preskočiti stranice kutije i pobjeći u slobodu. Međutim, buhe u buvljem cirkusu nikad ne skaču više od stranica kutije. Zašto buhe ne iskoriste sposobnost koju imaju? Kondicionirane su svojim iskustvom.

Trening buha za buvlji cirkus počinje tako da ih se stavi u praznu kutiju. Kutija se pokrije staklenom pločom. Buhe, naravno, ne znaju za staklo i misli da je iznad njih slobodan prostor. Zato prvo što učine jest da pokušaju iskočiti iz kutije. Zveknu glavom u staklo. Pokušavaju ponovo i ponovo i svaki put opale glavom. Najzad shvate da ne smiju skakati tako visoko i skok prilagode tako da skaču najviše što mogu a da ne boli glava, tik pod stakleni strop. Nakon što buhe nauče lekciju staklo se može ukloniti, a buhe više nikad neće skakati više od stranica kutije. 

'Ali mi nismo buhe' - čuo se komentar sa strane.

'Onda se nemojmo ponašati kao buhe' - rekoh.

iliti
Preko trnja do palačinki

Austrijske palatschinken, češke palačinky, slovačke palacinky, ruski blinčiki ili naprosto naše palačinke, sve su dobile ime po latinskoj riječi 'placenta' koja u osnovi znači kolač. (Je, je .. i ja sam se začudio kad sam to naučio.) Latini su pak ovu riječ razvili od grčke riječi 'plakóeis' (πλακόεις), koja znači plosnat, pločast. Tako zapravo izraz placenta označava plosnati kolač. A to su palačinke. Medicinsko značenje pojma placenta najvjerojatnije je i nastalo zbog toga što placenta kod ljudi prilično liči na poveću palačinku.

Elem, u našoj obitelji ustalila se tradicija da tata subotom ujutro peče palačinke za doručak. Tako sam ja i jutros orno ušao u kuhinju pjevajući "Paaalačinka, paaalačinka, palačinka, palačinka, palaaaačinkaaa..." na ariju 'Halelujah' iz Handelova ' Mesije'. Kako je tamo supruga bila zaokupljena pospremanjem čistog posuđa u ormare, prisjetio sam se da mi je šestašica sinoć spomenula da treba nabaviti Nesquick za palačinke jer da ga više nema. Provjerih ima li gdje tajnih zaliha. Nema pa nema. Skoknuh do dućana po Nesquick dok se kuhinja oslobodi za moje kuharske čarolije.

Nakon što se Nesquick pridružio želeu od kupina i pekmezu od ribizla, pripremih tijesto za palčinke i stavih tave da se griju. Obično pečem palačinke u dvije tave paralelno. Ulijem prvu palačinku u tavicu ali ona mi nešto slabo cvrči. Pogledam ispod tavice u plinski plamenik a plamen tamo na pola koplja. Zavučem se pod sudoper i prodrmam plinsku bocu. Plamen malo živne ali potom se opet pokunji i postane autističan. Nakon još jednog drmanja plamen baci zadnji bljesak i umrije izgovorivši posljednji 'puf'. Mašala. Ostadosmo bez plina.

Nema druge, treba skinuti bocu i poći po plin. Što je lakše reći nego učiniti, jer da bi se izvukla plinska boca ispod sudopera treba prvo izvaditi odatle vreću s par kila krumpira, pet šest boca raznovrsnih sredstava za čišćenje, kutiju s deterdžentom za suđe, dvadesetak boca što punih što praznih od ulja, octa, vina, šljivovice, travarice, uključujući i 'Bakarsku vodicu' koja tu stoji već pet-šest godina i ako ju netko popije vjerojatno će izazvati novi skandal u našem zdravstvu.

Boca je najzad oslobođena i utrpana u prtljažnik moje vozilice. Stižem na benzinsku postaju, onu na ulazu u Goricu, između Lidla i Kauflanda. Vadim bocu i idem prema blagajni. Ispred sebe primjećujem čovjeka koji upravo ostavlja pred ulazom istu takvu bocu i ulazi. Stigavši i ja do blagajne taman čujem kako blagajnik objašnjava tom čovjeku ispred mene:

' ... ali nije vam nikakav problem, možete tu bocu opet zamijeniti za veliku.'

Čuo sam tu spiku već prije - nema punih velikih boca već samo onih malih od sedam i pol litara. Čovjek ispred mene se slaže s malom bocom. Ja velim blagajniku da bih onda i ja jednu takvu.

'Evo odmah, samo da dođe kolega.' kaže blagajnik. To je onaj što vam oslobađa boce s plinom iz kaveza.

Kolega ulazi i još s vrata dovikuje: 'Ima samo još jedna mala boca!'

Slegnem ramenima: 'To znači da ja mogu ići dalje u potragu za plinom.'

Onaj gospodin je ipak stigao prije mene. Tko prvi boci, njegov plin!

Praznu bocu nazad u prtljažnik, pa dalje prema Zagrebu. Ali da bih izašao na cestu prema Zagrebu moram se prvo malo vratiti prema Gorici, pa skrenuti u lijevo i onda kod groblja opet lijevo prema Zagrebu. Čuveno jednosmjerno kruženje kroz Goricu. Semafora na križanju kod groblja nema (i nije križanje nego T spoj) pa moraš hvatati priliku za ubacivanje u promet. Da stvar bude veselija, ovaj put na samom križanju stoji auto sa sva četiri upaljena žmigavca. Baš u mojoj traci i na samom kraju ulice tako da ga ne mogu zaobići. Svaki pokušaj zaobilaženja znači ulazak u lijevu traku a onda uvijek naiđe netko tko iz Zagrebačke skreće u ovu ulicu i ja se moram u 'rikverc' povući na početni položaj. Za sve to vrijeme auto koji me blokira stoji i žmiga, a vozač se unutra nešto raspravlja sa ženom suvozačem. Mene i ne primjećuju, valjda. Nakon petog pokušaja uspijevam se ubaciti u Zagrebačku.

Stižem na benzinsku postaju u Velikoj Mlaki. Pitam na blagajni imaju li plina. Blagajnik podiže lijevu obrvu s izrazom lica od kojeg očekujem odgovor 'Žao mije ...'. Ali odgovor je ipak malo bolji:

'E ... ima ... još samo jedna.'

To je izrečeno tonom koji mi je zvučao kao 'kud baš da mi tu zadnju odneseš...'. Ali meni se nije dalo razmišljati je l' on možda čuvao tu zadnju za sebe ili koji mu je vrag. Mene čekaju palačinke. Stoga radosno uzviknuh:

'Meni je ta jedna sasvim dovoljna. Dajte ju amo!'

Dadoše mi ju. Vraćam se kući pjevajući trijumfalno: 'Tandararara, tandararara, tandararira, tandarariiii ...' na ariju Wagnerovih 'Valkira'.

Boca s plinom je namontirana, i sve one već spomenute stvari su vraćene pod sudoper, obrnutim redoslijedom.

Palačinke veselo cvrče.

'Noćas sam se probudila u tri i petnaest i nisam mogla opet zaspati sve do pola šest' reče neki dan moja šestašica, nakon što sam ju jedva probudio oko pola deset, kad su već palačinke bile gotove i na stolu.  'Pa šta ti je bilo, da nisi bolesna?' pitam. 'Ne znam, samo nisam mogla zaspati.'

Kad djeca ne mogu spavati, a nisu bolesna, onda znači da ih nešto tišti. Ma, ne samo djeca. I kod nas odraslih je to tako. Često kažemo da nas muče brige i problemi pa ne možemo spavati. Ali nisu brige i problemi uzrok nesanici. 

'Znaš, kad netko ne može spavati, to znači da je na nekoga ili nešto ljutit. Ljutnja nam ne daje spavati.' kažem mojoj šestašici.

'Pa nisam bila ljuta.' kaže ona.

'Hajde malo bolje razmisli.'

Nakon kraćeg razmišljanja:

'Pa, ustvari, znaš ... ljuta sam na jednu prijateljicu iz razreda.'

'E, dobro, sad razmisli zbog čega si ljuta na nju. Ne trebaš meni reći, samo je važno da ti jasno znaš što te to kod tvoje prijateljice naljutilo, koji njen postupak.'

'I onda?'

'Onda joj to oprosti.'

'I ... ?'

'I onda više nećeš imati problema sa spavanjem.'

Ne znam je li oprostila prijateljici, ali slijedeće noći je spavala cijelu noć bez buđenja.

Večeras smo, nakon duljeg vremena, opet otišli na večernju šetnju u polje pored Mercatorovg skladišta. Tu je jedna parcela dobro zarasla u divlju mrkvu pa Lora i Mala uživaju istraživati po tom gustišu. Sad je mrkva sva sasušena i ostavit će im u krznu gomilu trunja i sjemenja ali šta se može, treba nešto otrpjeti za gušt.

Dok one istražuju po polju divlje mrkve, ja stojim na onom pokošenom dijelu i promatram let šišmiša na podlozi crvenila zapadnog neba. Brzo se kreću i teško ih je prebrojati, ali ima ih bar pet-šest u mom bliskom okolišu. Drago mi je što su tu jer to znači da će me komarci putiti na miru. Imaju prečih briga - pokušavaju preživjeti hranidbenu pomamu šišmiša. 

Šišmiši su gladne male beštijice. Maleni su i zato im je odnos volumena i površine tijela nepovoljan. Gube puno energije zbog velike površine tijela a malo je mogu akumulirati zbog malog volumena. To znači da moraju puno jesti da bi sakupili dovoljno energije. Uvečer su im glavna hrana komarci i jedan malešni šišmiško u stanju je pojesti do pet stotina komaraca za jedno veče. 

U uništavanju komaraca šišmiš je daleko učinkovitiji od onih smrdećih otrova koje cijelo ljeto reklamiraju na televiziji. Uz to je posve ekološki prihvatljiv. I ne košta ništa. Sam će vam doći ako imate zgodno mjesto za njegovo gnijezdo. A ne traži puno - samo omanju zgodnu šupljinu negdje u skrivenom i sjenovitom dijelu krova, tavana ili potkrovlja, gdje će se preko dana objesiti naglavačke i drijemati čekajući sumrak da krene u novi pomor komaraca. 

Zato ako primijetite da vam se u neki kut tavana uselio Batmanov 'lega, ne tjerajte ga, pustite ga neka se tu gnijezdi i imat ćete okolokućnog tamanitelja i rastjerivača komaraca cijelo ljeto. 

Zbogom Raid, Autan i ostali otrovi. Ušteda zajamčena.

Volim kad me vaši komentari potaknu na pisanje. To daje tekstu  neku veću vrijednost nego kad ja nešto napišem onako 'ex katedra'. Bar se meni tako čini. Eto, blogerica rumores me pita "Koliko vi zapravo jezika govorite?" Najprije mi je malo poškakljalo ego, a onda sam počeo razmišljati. Kako čovjek ostavi dojam da zna mnogo jezika? Tako što ih koristi.

Na mom blogu često se mogu naći izrazi, rečenice pa i cijeli tekstovi (uglavnom pjesme) na stranim jezicima. No, ako koristimo par riječi, rečenica ili čitavu pjesmu na stranom jeziku, poznajemo li taj jezik? Ni približno.

Osim materinjeg hrvatskog (da ne pribrojim, kako je danas popularno, i srpski i bošnjački), jedini strani jezik koji govorim je engleski. Možda je bolje reći da ga čitam i pišem, jer mi je naglasak nikakav, uglavnom zato što imam malo prilika za govor. Vjerujem da bi se to popravilo kad bih proveo par mjeseci među ljudima koji govore engleski.

Što se tiče ostalih jezika ... pa, volio bih da ih znam mnogo i da ih mogu bar čitati. Naročito mi to fali kod poezije. Pjesmu treba čitati na jeziku na kojem je nastala. Samo tako tekst može prenijeti onaj ritam i melodioznost koje je pjesnik želio zabilježiti. Zato pjesme volim na blog staviti u originalnom jeziku. A radi razumijevanja sadržaja koristim prijevode na hrvatski ili engleski.

Ipak, od mnogih jezika zapamtio sam poneku frazu. Iz literature ili iz susreta s ljudima iz drugih naroda i kultura.

Neke mađarske riječi naučio sam od svog oca koji je izučio zanat u Subotici. Nešto makedonskog naučio sam od jednog drvosječe s kojim sam bio u vojsci. Talijanske fraze pokupio sam u svojim lutanjima duž naše obale. Na jednoj konferenciji u Dubrovniku prvi put sam čuo Lorkin stih 'Verde, que te quiero verde' iz usta jedne španjolke. Neke kineske fraze naučio sam od jedne kineskinje koja je studirala postdiplomski na elektrotehničkom fakultetu, čije ime nismo mogli izgovoriti ali nam je ona objasnila da joj ime u prijevodu znači koraljni cvijet pa smo ju prozvali Koraljka. Od škota koji mi je predavao na Compaqovom seminaru naučio sam staru galsku nazdravicu dok smo ispijali šnaps u jednoj Minhenskoj krčmi. I tako, mnogi ljudi, mnogi jezici, mnoge kulture. Uvijek sam nastojao od njih nešto naučiti. Vjerujem da je jedan od načina iskazivanja poštovanja i taj da se nauči nekoliko riječi od jezika kojim ta osoba govori. Riječ-dvije, frazu, rečenicu, stih ili cijelu pjesmu ...  

I ostale su mi riječi, fraze i rečenice kao uspomena na te ljude. Volim ih koristiti. Možda nekome to izgleda kao razmetanje poznavanjem stranih jezika. Ne, ja ne govorim mnogo stranih jezika. Ali susreo sam mnoge ljude koji su tim jezicima govorili. I učio sam od njih.

Svaki dan imajte neku fantaziju. Fantazije su korisne. Odmaraju nas od naporne svakodnevnice. Fantazija našem umu pruža osjećaj sličan onome koji ima mlad pas kad ga dovedete na osunčanu livadu u proljetno prijepodne i pustite s uzice. Trčati slobodno, bez ograničenja, turnuti njušku u svaki busen trave, prevrtati se, skakati ...

Fantazije su dobre ali ih ne treba previše miješati sa stvarnim životom. Iako stvarni život često ispadne luđi od najluđe fantazije. Ima i ljudi koji su svoje fantazije pretočili u stvarnost.

Jedna od mojih fantazija kojima se stalno vraćam zove se 'što bih uradio da imam puno novaca'. Zapravo, ne radi se o tome da budem trajno bogat. Život bogataša mi nije pretjerano privlačan, kad uzmem u obzir koji su sve konci uz njega privezani. Više je ta fantazija na tragu onoga - što bih uradio da imam određenu veliku sumu novaca na raspolaganju. No strings attached.

Ovisno o razdoblju života mijenjao se i sadržaj te fantazije a i suma novaca koja je potrebna za njeno ostvarenje. U ranom djetinjstvu to je bilo 'što bih kupio iz onog izloga s igračkama kad bih imao sto dinara'. S vremenom su se ideje množile i suma je rasla. Negdje srednjoj školi shvatio sam da tadašnji jugodinar ima previše nestabilan tečaj pa sam promijenio valutu - 'što bih uradio da imam sto tisuća dolara'.

Rast sume se time usporio ali ipak, do vremena kad sam otišao na studije u metropolu, fantazija je postala 'što bih uradio da imam milijun dolara'. Za divno čudo ta je suma ostala stabilna vrlo dugo, sve do prije kojih dvadesetak godina kad je opet počela polagano rasti.

I eto, u sadašnje vrijeme, moja omiljena fantazija je 'što bih uradio da imam deset milijuna dolara'.

I fantazije su podložne inflaciji.

Uhvati me tako nekad začarani krug neodlučnosti. Želim uraditi nešto, ali ne počinjem to raditi jer ima nešto drugo što bih isto želio uraditi a aoko počnem raditi ono prvo onad odgađam ovo drugo. Pa zašto ne napravim prije ovo drugo? Jer ako to počnem raditi onda odgađam ono prvo. I tako to zna trajati, u stvari odgađam obje stvari neodređeno i nepotrebno dugo ... 

No da, nisam ja u tome neko posebno magare, rekli biste. Svima se to događa. I događalo se prije. Na primjer Buridanovom magaretu koje je navodno skapalo od gladi ne mogavši se odlučiti bi li počelo jesti lijevu ili desnu hrpu sijena. Iako mi je prezime magaretovog vlasnika nekako uvijek asociralo na prostor u kojem su se odvijale priče iz tisuću i jedne noći, gospodin Jean Buridan je zapravo bio francuski filozof, a siroto magare je skapavalo u njegovom satirama o filozofiji moralnog determinizma. Ali nije se g. Jean dosjetio prvi tog paradoksa iako je po njemu postao poznat. Prije se ta priča pojavila kod Aristotela u njegovom kosmološkom traktatu 'O nebesima' ali kod njega je u priči bio čovjek koji je i gladan i žedan i ne može odlučiti bi li prije jeo ili pio. 

Buridanovo magare se nije moglo odlučiti između dvije gomile hrane. Aristotelov žedni gladuš je dvojio između vode i hrane.

Španjolci za ovu situaciju imaju zgodan izraz - 'entre dos aquas' - koji doslovno znači 'između dvije vode'. A u prenesenom značenju označava upravo situaciju nemogućnosti odluke između dva privlačna izbora. 

I tako sam zatvorio krug i pronašao lijek protiv nedoumice. Kad god se nađem u takvom začaranom krugu ja malo poslušam kako svoje nedoumice gitarom rješava Paco de Lucia. I odmah se odlučim. 

Ako i vas to zanima ... hum with me ...

'Nisi gledao tekmu jučer?' 'Ma nisam, šef mi tražio da promijenim prezentaciju za sutrašnji sastanak pa sam ostao do kasno raditi ...' 'Bit će prekovremenih sati, a?' 'Bilo bi kad bi se kod nas plaćali prekovremeni.'

'Ajde, bar je prezentacija sad bolja?'

'Ma nije, sad izgleda lošije nego prije.'

'Al' si barem spreman za sastanak?'

'Sastanak je otkazan.'

'Zašto?'

'Projekt je ugašen zbog recesije.'

'... Hm, da vidim ... radio si besplatno prekovremeno da bi pokvario prezentaciju za sastanak koji se neće održati, o projektu kojega nema?'

'Tja ... tako nekako.'

'A jbg ... za utjehu - i bolje da nisi gledao ...'

Ako je u subotu bila godišnjica početka, onda je danas godišnjice završetka Woodstock festivala, pa je prikladno još malo se sjećati nekih stvari iz tog doba. Kad sam uz godišnjicu početka spomenuo Joan Baez nisam mogao ne staviti uz to "We Shall Overcome", jer je to baš pjevala na treći dan Woodstocka. Zapravo, meni se od svih njenih pjesama najviše sviđa 'Diamonds And Rust', koja ne pjeva o agregatnim stanjima kemijskih elemenata i spojeva već o jednoj prošloj ljubavi. 

Tu se akademska građanka Mimmy slaže sa mnom, a ja se opet slažem s njom da je i meni draže slušati izvedbu Blackmore's Night od originalne izvedbe same kantautorice. Ne znam što Mimmy privlači toj izvedbi ali mene cima Ritchieva gitara. Uglavnom, dobitnu kombinaciju čine stihovi i glazba Joan Baez, glas Candice Night i gitara Ritchie Blackmorea. 

Pa kako već dugo nije bilo lakunoćne poezije, eto stihova. A spomenutu izvedbu si možete poslušati ako malo kliknete zeleni gumbić na onom crvenom oblačku nadesno, ispod naslova "Hum with me..." 

Diamonds and Rust (Words and Music by Joan Baez) Well I'll be damned Here comes your ghost again But that's not unusual It's just that the moon is full And you happened to call And here I sit My hand on the telephone Hearing a voice I'd known A couple of light years ago Heading straight for a fall As I remember your eyes Were bluer than robin's eggs My poetry was lousy you said Where are you calling from? A booth in the midwest Ten years ago I bought you some cufflinks Oh and you brought me something We both know what memories can bring They bring diamonds and rust Well you burst on the scene Already a legend The unwashed phenomenon The original vagabond You strayed into my arms And there you stayed Temporarily lost at sea The Madonna was yours for free Yes the girl on the half-shell Would keep you unharmed Now I see you standing With leaves falling around And snow in your hair Now you're smiling out the window Of that hotel Over Washington Square Our breath comes out white clouds Mingles and hangs in the air Speaking strictly for me We both could have died then and there Now you're telling me You're not nostalgic Then give me another word for it You are always so good with words And at keeping things vague Because I need some of that vagueness now It's all coming back too clearly Oh I loved you dearly And if you're offering me diamonds and rust I've already paid

Zavaljen u crni radni stolac, do kraja unatrag spuštenog naslona, opušteno polu-ležim s nogama podignutim na stol. Da me rub stola ne bi žuljao pod noge sam podmetnuo bijeli jastučić u obliku srca, obrubljen crvenom nabranom vrpcom.   U krilu mi se sklupčao Mačak. Smazao je dvije konzerve "Gourmet Gold", sad probavlja. Desnim dlanom sam mu prekrio dio leđa i slabinu, osjećam laganu vibraciju njegovog predenja.

Lijevu ruku sam opustio niza stranu. Češkam Malu iza ušiju i ispod brade, a ona sjedi pored stolca i namješta se ... de sad malo ovdje ... sad malo tu ... da, da, baš tu ... daj još malo ...

Lora se zavukla pod stol, gdje je najhladnije. Maše nožicama u snu. Sigurno sanja kako juri zeca u polju. 

Kroz prozor prodire sunčeva zraka i grije mi stopala. Sunce je nisko na istoku i provlači se ispod par sivih oblaka koji su došli iz babinog kuta i sad prosipaju sitnu, sitnu kišicu po livadici iza kuće.

Na stolu je šalica iz koje se lagano uzdiže tračak pare darežljivo šireći u okoliš aromu svježe skuhane kave. Na zaslonu monitora otvorena stotridesetdeveta stranica romana Snow Crash, Neala Stephensona.

Nema tog novca kojim se ovo može kupiti.

A ne, ne mislim pisati o današnjem koncertu na onoj ruševini od nogometa u Maksimiru. Bit će ih mnogo koji će o tome pisati. Mislim, cijenim dobru glazbu, dobre tekstove i humanitarni rad nadasve, ali ne drži me u tom pogledu neko posebno ludilo ... Nego, nema mi više Stankovića nedjeljom u 14:00, što sam navikao predrijemati poslije nedjeljnog ručka. Sad u tom terminu daju dokumentarne filmove i to, neočekivano od nacionalne nam dalekovidnice, takve da ne daju priliku zadrijemati.

Danas pustiše jedan o tome kako nam informatička revolucija omogućuje razvoj strojeva koji misle, pa i mogućnost utjecaja na ljudsku kogniciju i inteligenciju. I o integraciji tehnološkog i biološkog svijeta. Tipično za filmove s futurološko-tehnološkim temama i ovdje su uglavnom razgovara sa znanstvenicima s područja tehnologije, koji o tehnologiji govore vrlo deklarativno. To će reći da umjesto izraza koji izražavaju mogućnost, poput 'u budućnosti bismo mogli imati strojeve inteligentnije od ljudi', upotrebljavaju oštru tvrdnju, kao 'u budućnosti će strojevi biti inteligentniji od ljudi'. Izuzetak su načinili Marvin Minsky, kognitivni znanstvenik s područja umjetne inteligencije i P. A. Marvin, paranoidni android iz 'Vodiča kroz galaksiju za autostopere'. (Primijetiste li sličnost ove dvojice koja se pruža i dalje od imena?)

Među raznim primjerima govorilo se i o virtualnim svjetovima u cyber-prostoru, kao što je 'Second life'. Onim istim deklarativnim načinom govora domaćin filma, američki japanac fizičar Michio Kaku, kaže da će u skoroj budućnosti uz ovaj realni svijet postojati još jedan ovakav svijet u virtuali, sa svim detaljima koji će uključiti države, vlade, ekonomiju, ratove ... sve što smo kao vrsta bili u stanju izmisliti. I svatko od nas će imati u tom virtualnom svijetu svog 'avatara'. Čitav ovaj realni svijet živjet će paralelno i u virtuali, kaže Michio. 

Koristim tehnologiju, sklon sam vjerovanju u njenu pozitivnu ulogu u opstanku ove planete i nas kao njenih stanovnika. Ali ovo što reče Michio dobrano me prodrmalo.

Jako me plaši mogućnost da se nađem u vritualnom svijetu u kojem ću živjeti u virtualnoj državi kojom će vladati virtualna vlada, a tom vladom će predsjedavati, o užasa ... virtualna Jadranka Kosor?

Evo cijeli dan gledam i čitam vijesti o proslavi državnog blagdana, Dana domovinske zahvalnosti, i pitam se kome bih to i zašto baš danas trebao biti zahvalan. U sjećanju na ovaj datum od prije četrnaest godina najčešće se u medijima pokazuje neka od fotografija snimljenih pod zastavom na tvrđavi u netom oslobođenom Kninu. Gledam lica na njoj, to li su ljudi kojima bih se danas trebao ponositi? 

Slijeva udesno: jedan višestruki ubojica koji je na više načina ukaljao odoru i zvanje hrvatskog generala, jedan optuženik kojemu se sudi za ratne zločine koje možda i nije počinio ali mu ih je smjestio ovaj odmah do njega, otužni diktator kojega nijedan svjetski državnik nije želio pozvati u goste, kojega je smrt abolirala od iste optužbe, zajedno s njemu desnim pobočnikom, birtašem pečalbarem, warlordom. Iza njih proviruje čovjek koji je patentirao prodaju onoga što nije njegovo, pa onaj što je nasljeđe hrvatske narodne mudrosti obogatio uzrečicom "Tko jamio, jamio". 

A izvan okvira fotografije zamišljam još neke koji bi tu trebali biti - uvaženi ratni greneral i saborski zastupnik koji pobjegao iz domovine nakon što mu je izrečena presuda za ratni zločin, bivši general osuđen za ratni zločin koji čami u zatvoru jer nije bio dovoljno lukav da pobjegne, sabornik i bivši ministar optužen za pljačku državnog novca u korist svoje političke stranke, štakor koji je napustio brod pred potonućem ... i mnogi drugi.   

Da, puno više bi ih trebalo biti na toj fotografiji ... ali nema fotopaparata tako velikog formata da u njegov objektiv uhvatimo sve ove dične muževe, diku i ponos hrvatskoga roda. 

Slava im!

Vozeći se jutros na posao svojom malom vozilicom prolazim dijelom nove ceste koja još nije službeno otvorena za promet. Izgrađena je, asfaltirana i obilježena ali još se službeno ne smije po njoj voziti. Pretpostavljam, čeka se neka obljetnica, moguće Dan domovinske zahvalnosti, kad će neki posve nezaslužan političar svečano prerezati vrpcu, osmjehujući se samozadovoljno kao da je osobno svojim rumenim i mekanim ručicama izgradio cijelu cestu. Ima nas, ipak, koji se odlučujemo proći tim putem i tako izbjeći gužvu na glavnoj ulici. Promet je tu zasad vrlo slab, trenutno sam vozim na potezu između dva križanja, pa mogu promatrati i što se događa okolo.

Vozim se pored ograde dvorišta Dalekovoda. Uz ogradu nekolicina radnika u narančastim kombinezonima, s motornim kosama u rukama. Pripremaju se kositi travu, zapravo korov koji je izrastao na svježe nasutoj zemlji uz novu cestu, pretežno ambrozija. Jedan od njih je prislonio kosu uz ogradu i pruža ruke preko ograde ka stablu šljive ranke koja raste u dvorištu. Malo poslije, ruke se povlače natrag i u njima je otrgnuta grana sa zrelim šljivama. Čovjek se mirno posveti zobanju šljiva s grane. 

"Sonnavabitch!" mislim u sebi, dok prizor nepovratno ostaje iza mene. "Sad ćeš se najesti šljiva, ali dogodine te grane više tamo biti neće, niti novih šljiva na njoj." A poslije kratkog vremena rezoniram: što je njega briga za tu granu, i kako će stablo roditi dogodine. On je sada tu, a dogodine će biti tko zna gdje. Sigurno ne pored te šljive. Zato će sad pojesti koliko god može, ne mareći za potrgane grane i za nekoga tko bi možda dogodine mogao jesti šljive s tog stabla.

I onda doživjeh trenutak epifanije^* u kojem mi sve postade jasno. Naša vlada ponaša se poput onog radnika. Danas usvojila novi zakon o kriznom porezu (poznatom i kao 'harač') kojim će uzeti dio prihoda svojim građanima, e da bi povećala proračun i tako se spasila od bankrota. Kako će građani ostati s manjim plaćama tako će imati i manje za trošiti, manje će kupovati pa će vlada dobiti manje prihoda od PDVa. To vlada nastoji kompenzirati tako što je povećala PDV. Ali povećanje PDVa uzrokovat će povećanje cijena (obećanje trgovaca da neće povećavati cijene vrijedi samo pišljivih mjesec dana). Kad se povećaju cijene građani će još manje kupovati pa će Vlada dobivati još manje prihoda od PDVa. Uglavnom, Vlada je otrgla granu i sad zoba šljive ranke, i baš ju briga što će šljiva dogodine biti manje za jesti. Zašto se vlada tako ponaša?

Zato što, kao i onaj radnik uz ogradu Dalekovoda, zna da dogodine neće biti tu gdje je sada. 

^* epifanija - bogojavljenje, objava ili pojava božanskoga prosvjetljenja u stvarnom životu ljudi. Za nereligiozne: trenutak u kojem vam se poslože sve kockice mozaika u glavi i odjenom vam cijela slika postane kristalno jasna.

Sjećate se priče o intranet mjestima i pravima pristupa? 
Završila je ovako: "I tako se završi ova storija. Nadam se."

Nada je bila uzaludna.

Danas, taman kad sam s užitkom srknuo prvi gutljaj druge kave, stiže mi e-mail:



Prisjetih se one nedavne storije s pravima pristupa koja je bila vezana baš uz ovaj 'site', kad smo nakon višednevnog ping-ponga otkrili da je na njemu administrator Anabela. Imajući to na umu odgovorih:



Kava se nije stigla ni smlačiti kad eto odgovora na moj odgovor:



Yup! Ne samo da je mene i sistem administratora skinula s te grane intranetskog stabla, Anabela je cviknula i svoj konopčić o kojem je visila na toj grančici pa se više ne može ni ona popeti tamo. A sad pitanje za šezdeset četiri tisuće: tko uopće više može tamo doći? Jedino što sam mogao učiniti bio je ovaj odgovor: 



Dok sam pisao odgovor činilo mi se da negdje na granici čujnosti odnekud dopiru zvuci glazbe. Napregnuo sam se prepoznati ju ... Limahl ... Neverending story, na, na, na, na, na, na, na, na, na, neverending stoooory ...

Moj otac, zanimanjem postolar, uvijek je za sebe govorio da ima đonove u ušima. Za njega glazba kao da nije postojala. Nije ju ni volio ni mrzio. Jedino zanimanje koje je ikad pokazivao za glazbu bilo je kad bi na radiju čuo dalmatinske klape. Kako je porijeklom bio ličanin, a rođen, odrastao i živio u Slavoniji, to zanimanje se ne može pripisati lokal-patriotskim osjećajima pa mi je vjerovati da je klapska pjesma imala neku moć prodrijeti kroz one đonove do očevog srca. Taj nedostatak zanimanja za glazbu otac je nadoknađivao čitanjem. Čitao je puno i strastveno. Taj gen sam vjerojatno naslijedio od njega, mada je i mama voljela čitati.  

O maminom glazbenom ukusu ne mogu nešto sa sigurnošću reći jer nje se sjećam kao kroz maglu. Znam da je voljela pjevati. Još uvijek mi, kao iz daljine, u nekim tihim, kasnim noćnim satima znaju potiho doprijeti zvuci njenog glasa: "Vre ftičeki spiju i šume mučiju, naj moja popevka zvoni ..." Majčin utjecaj na formiranje moga glazbenog, a i bilo kojeg drugog, ukusa prestao je naprasno kad su mi bile četiri i pol godine. Ipak, vjerujem da mi je u nasljeđe ostavila neku čežnju i skolonost ka lijepom.  

Tako sam od malih nogu za uobličavanje svog glazbenog ukusa bio prepušten sebi i društvu. Odrastao sam u okolini u kojoj se kroz gradsko-periferijska, poluseoska, dvorišta razlijegala glazba s radija, iz emisija tipa 'želje i pozdravi'. (Dragoj snahi, na dan njenog vjenčanja sve najbolje želi njena buduća svekrva, uz pjesmu "Sini munjo, udri grome".) Od klasične glazbe jedino se nešto moglo čuti na satu glazbenog odgoja u školi, što znači da sam za vrijeme cijelog osnovnog školovanja uspio čuti Smetaninu 'Vltavu" i par dijelova iz Gotovčevog "Ere s onoga svijeta". U srednjoj školi nismo ni imali glazbenog odgoja. U mom tinejdžerskom društvu slušalo se i govorilo isključivo o pop-rock glazbi. Beatles, Rolling Stones, Chuck Berry, itd. Bilo je to doba bez računala, interneta, CD-a, DVD-a i MP3 glazbenog formata. 

Prilike za pravo glazbeno obrazovanje nisam imao. Iako je u mom rodnom mjesto postojala glazbena škola ja sam za njeno postojanje saznao tek kad sam već bio otišao na studije u Zagreb. No i da sam znao, sumnjam da bi mi bila pružena prilika za njeno pohađanje. Ne vrijedi o tome razmišljati. Nije se dogodilo. 

Nemoguće mi je otkriti što je to utjecalo da se počnem sve više otklanjati od pop-rock glazbe i priklanjati klasici. Mogao bih zamišljati da je 'Vltava' imala presudni utjecaja u tome jer mi je od prvog slušanja ušla u uho i nikad mi nije dosadila, pa ju i sad volim slušati. Ipak, teško je reći da je taj utjecaj bio presudan iako sigurno nije zanemariv. Prije će biti da se radi o nizu zbivanja, potpomognutih onim genom osjećaja za lijepo.         

U sedamnaestoj sam nabavio svoju prvu, polovnu, gitaru. Prijatelj je svoju akustičnu gitaru zamijenio električnom, vlastite izrade. Gitaru je znao napraviti ali ne i pojačalo, iako smo sjedili klupa do klupe u tehničkoj školi. Ja sam mu napravio pojačalo od dijelova iz starog radija. Za uzvrat sam dobio njegovu staru gitaru. Bila je to no-name gitara sasvim niske klase, plitke podrezane rezonantne kutije, uskog vrata pogodnog za ritam i jazz sviranje. Ali bila je moja. 

Taj moj prijatelj nije znao svirati gitaru, kao ustalom ni ja niti itko iz našeg društva koje se toliko zanimalo za gitare. Ali, imati gitaru i znati na njoj udariti par akorda, koji bi nekako izdaleka mogli podsjetiti na čuveni 'Satisfaction' Stonesa, bilo je stvar prestiža u to vrijeme. Pa je za očekivati bilo da i ja, nakon pribavljanja gitare, započnem učiti upravo te čuvene akorde. Nije se, međutim, dogodilo. Ni tad ni poslije. 

Nekako u to vrijeme na televiziji su prikazali francuski film 'Zabranjene igre' (Jeux Interdits). U filmu se više puta ponavlja kompozicija nepoznatog autora, koja se zbog toga obično i naziva imenom tog filma. To je djelo jednostavne melodije i aranžmana ali rezonira s nekim unutrašnjim živcem i naprosto je opsjedajuća. 

Moj prvi projekt na gitari bio je naučiti svirati 'Zabranjene igre'. Pokazalo se to kao nemoguća misija, ili bar svakako previsoko iznad mojih mogućnosti. Tehnika sviranja prstima umjesto trzalicom, nužna za sviranje ove kompozicije, meni je bila sasvim nepoznata. Isto tako i svim mojim poznanicima kojima uz to nije ni na pamet padalo da postoji neka druga glazba za gitaru osim rocka. No bili su navikli na moje 'čudaštvo' i u drugim stvarima pa se nisu previše čudili tim mojim zanimanjima. (Ma pusti ga, on ti je onako malo ...al' inače je dobar.) 

Sve do tada, a to će potrajati još neko vrijeme, ja nisam bio upoznao ikoga tko zna svirati gitaru. Ma što, nisam bio susreo ikoga tko zna svirati ikakav instrument, ako izuzmem one narodne mužikaše koji su o blagdanima obilazili od kuće do kuće i svirali domaćinima dobijajući za uzvrat hranu, piće i ponešto novaca. No oni su svirali bisernicu, prim, berdu i bajs, instrumente koji mene nisu nimalo zanimali u to vrijeme, kao ni glazba koju su oni svirali i pjevali. Ljepota narodne glazbe nešto je što ću prepoznati tek mnogo godina kasnije. 

Stvari su se promijenile s mojim odlaskom na studije u Zagreb. Moj prvi cimer, Žarko, imao je prekrasnu klasičnu gitaru, majstorske ručne izrade, koju je čuvao u plišem obloženom kovčegu s bravicama i kjučem. Dva ili tri puta dozvolio mi je da ju uzmem u ruke, što sam ja učinio sa svečanom pažnjom kakva se posvećuje dragocjenom predmetu čiju bismo ljepotu i vrijednost svojom nespretnošću mogli nepovratno umanjiti. Najvažnija stvar je pri tome bila da je moj cimer ZNAO svirati tu gitaru. Bio je završio osnovnu glazbenu školu gitare, upravo onu u mom rodnom mjestu za koju ja nisam do tada znao da postoji. I bio je voljan to znanje podijeliti sa mnom. 

Prvi potez bila je zamjena čeličnih struna na mojoj gitari najlonskim. Rezultat je bio katastrofalan - gitara nije bila namijenjena najlonskiom strunama. Vrat je bio preuzak i pragovi preniski. Prsti su pritiskali dvije žice umjesto jedne, strune su zvečale i zvrndale. Razočaranje. Nije bilo druge, ako sam namjeravao svirati trebalo je nabaviti bolju gitaru.

Žrtvovao sam dvomjesečni džeparac i kupio 'mengešicu' relativno jeftinu gitaru, serijski proizvod slovenske firme Melodija iz Mengeša. No to je bila gitara prave klasične konstrukcije, širokog vrata s najlonskim strunama i zvuka niti upola lošeg, sasvim dobra za gitaristu početnika. Ocu se nisam usudio priznati tu kupovinu, pa sam više od godinu dana govorio da je to Žarkova stara gitara. Istina, u usporedbi s onom njegovom izrađenom po narudžbi, ova moja nova je izgledala starija, pa je to prolazilo.

Tako je počelo moje naukovanje u sviranju gitare. Žarko i ja stanovali smo skupa više od dvije godine i za to vrijeme ja sam naučio osnovne stvari: kako naštimati gitaru, kako koristiti prste lijeve i desne ruke (i kako pravilno puštati i podrezivati nokte), kako su raspoređeni tonovi na strunama i pragovima gitare i kakve imaju veze sa onim 'svračjim nogama' na notnom zapisu. kanije sam nabavljao literaturu i notne zapise, sam učio i vježbao, a pronašao sam i neke kolege na faksu koji su također znali svirati gitare.   

Nisam nikad postao glazbenik, gitarist. Nije mi to ni bila namjera, moj profesionalni put bio je svjesno usmjeren u pravcu elektronike, i kasnije računarstva. Ali gitara je zauvijek ostala opredjeljenje u glazbi. Slušajući i istražujući gitarističku glazbu ja sam prošao kroz sve postojeće žanrove glazbe. Od klasike Andresa Segovie, Darka Petrinjaka, Ane Vidović ili Kaare Norgea, preko jazza Joea Passa, Djanga Reinhardta ili Al Di Meole, obrada srednjevjekovne glazbe Ritche Blackmorea, latino-jazza Santane, rocka Chucka Berrya ili Stevea Lukathera, bluesa Johnny Wintera, jazz-rocka Erica Claptona, Jeffa Becka ili Jimmiea Pagea, šansone Ibrice Jusića ili Suzanne Vega, contry-westerna Lee Ritenoura ili Chet Atkinsa, dust bowl folka Ry Coodera, rock klasike Alexa Masija, bossa nove Charliea Byrda, flamenco-jazza Paco De Lucie, Antonia Coboa ili Carlosa Montoye, izvornog flamenca Josea Tomatita, do svih onih raznih fuzija i kombinacija žanrova Linsteada, Govija, Malmsteena, Armika, Spheerisa, Lieberta, Satriania, Cooka, Chaquicoa, Bensusana, Shahina i Sephera, Trija Balkan Strings, Faheya  ...

Sve u svemu, nema žanra, podžanra ili fuzije žanrova u kojima nisam našao dobre gitarističke glazbe. S vremenom se zanimanje proširilo s gitara i na ostale instrumente. Od onih uobičajenih violina, klarineta, truba, pa do sasvim egzotičnih kao što su indijski sitar, japanski koto ili korejski gayageum. I veslajući gitarom kroz nepregledna mora glazbe naučio sam nešto što je konačno odredilo moj glazbeni ukus: podjela glazbe na vrste i žanrove služi samo iscrtavanju karata koje pomažu u navigaciji glazbenim morima. U pogledu slušanja glazbu valja podijeliti samo u dvije skupine: ona koju vrijedi slušati i ona koju ne vrijedi slušati. 

Nije da postoji mjerilo kojim ćete odrediti u koju skupinu spada pojedino glazbeno djelo. Ali postoji jednostavna metoda, na bazi misaonog eksperimenta, koju ja obično primjenjujem. Recimo da na radiju čujem neku glazbu i želim ju svrstati u jednu od dvije skupine, o čemu izravno ovisi hoću li se potruditi nabaviti snimku tog djela za svoju kolekciju. Tada zamislim sebe u svojoj sobi, samog, u tišini kako se upravo spremam pustiti na zvučnike glazbu po svom izboru. I postavim si pitanje: 'Je li ovo glazba koju ću izabrati, pa u miru uživati u njoj slijedećih pet minuta?' Ako je odgovor 'da' djelo je prošlo test i svrstava se skupinu onih koje valja slušati. U protivnom, zna se ...

Hoće li vas začuditi ako kažem da ovaj test većinom ne prolaze djela komercijalne pop produkcije, djela namijenjena povećanju potrošnje alkohola noćnim klubovima, djela s političkom pozadinom - himne, budnice i nacionalistički obojana djela (npr., sabrana djela M.P.T.), pa čak ni djela humantitarnog karaktera (kao 'We are the world')? Vjerojatno ne. Ali bi vas moglo iznenaditi da ne prolazi niti većina operne glazbe (izuzetak su zborovi), a nije prošao ni Jimi Hendrix niti mnoga druga slavna imena.  

Oni koji nisu upoznati s mojom metodom selekcije pokazuju nemalo čuđenje kad iz mojih zvučnika začuju redom Wagnerov 'Kas Valkira', Oliverovog 'Galeba', 'Call of Ktulu' Metallice, 'Beyond The Sunset' Ritchie Blackmorea, 'Adios Hermanos' Paula Simona, Pachelbelov 'Canon' u izvedbi na karipskim metalnim bubnjevima, 'Solitude Standing' Suzanne Vega, Vivaldijevu 'Oluju' s violine Vanesse Mae, 'Angie' Rolling Stonesa, 'Mrtvu luku' Hrvoja Hegedušića ... razne vrste i žanrovi, ali sve ulazi u onu prvu skupinu. 
 
Meni se, međutim, uvijek na licu pojavi isti osmjeh kad čujem da netko sluša samo klasiku, ili samo jazz, ili samo rock, ili samo Beyonce, ili samo Škoru ...svi su oni, avaj, tako prikraćeni za ljepotu raznovrsnosti. I raznovrsnost ljepote.

Kažu da je u svakodnevnu rutinu dobro ponekad uvoditi promjene, radi osvježenja. Tako moja petašica i ja mijenjamo povremeno rutinu pričanja priča za laku noć. Nakon što smo jedno vrijeme temeljito pretresali antičku mitologiju, to nam je dosadilo pa smo prešli na obične razgovore, čavrljanje prije spavanja. Onda se petašica opet zaželjela priča, ali meni nešto nije išla inspiracija, pa je ona odlučila preuzeti inicijativu.

Uzela je svoju staru čitanku. Onu iz prošlogodišnjeg kontigenta besplatnih udžbenika za koje je država najprije rekla da se moraju vratiti natrag, pa je čak zahtijevala od nas roditelja da joj potpišemo izjavu da ćemo ih vratiti. Krajem školske godine se država predomislila i rekla da udžbenike ne moramo vratiti. Netko je u ministarstvu odlučio misliti te izračunao da bi sakupljanje tih udžbenika, njihovo razvrstavanje i ponovna raspodjela učenicima koštali više od novih udžbenika. Pa rekoše - ne vraćajte stare, dobit ćete ganz-nove knjige. Tako su mnogi od tih udžbenika završili u smeću, nadajmo se bar u reciklaži.

Kad je školska godina završila i ljetni raspust taman odvalio prvi mjesec, država se opet predomislila. Kriza je ojačala i domaćica Jaca je odlučila da ove godine neće biti besplatnih udžbenika za đake. Nek se snađu. Svekoliko pučanstvo koje u obitelji ima školarce našlo se u zoni sumraka, zajedno sa školama, knjižarama, učiteljima i profesorima. Jer nitko se nije na to pripremio. Roditelji nisu pripremili novce, profesori nisu pripremili popise knjiga, knjižare nisu planirale narudžbe, organizirale predbilježbe, obročna plaćanja, ... Sve u svemu krasna papazjanija.

Mi srećom nismo bacili čitanku i tako sad svako veče petašica meni čita iz nje pokoju priču ili pjesmu. Moram priznati da mi se to sviđa. Odavno mi nisu pričali priče za laku noć. Tako će to valjda ići dok mene ne prođe "pripovjedačka kriza" ili dok ne smislimo opet nešto novo.

Ovo je priča pred spavanje za vas. Laku noć.

Ako nemate đaka u obitelji ...

PROLEGOMENA (ono što treba znati prije čitanja): U firmi za koju radim upravljanje projektima potpomognuto je intranetom. Svaki projekt ima svoje intranet mjesto (sajt, rekli bi pristalice anglizacije, zapravo dangube koje nisu naučile maternji jezik u osnovnoj školi pa idu putanjom manjeg otpora) na kojem se okuplja dokumentacija, upravlja zadaćama, promjenama, i slično. Na desetine takvih mjesta je na intranetu. Ja sam glavni od intraneta i najčešće ja kreiram ta intranetska mjesta, ali ih onda prepuštam na upravljanje voditeljima projekta ili tko već bude imenovan kao nadležan. Uglavnom poslije i ne dolazim više na to mjesto osim ako bude kakvih problema pa im treba pomoć, što se prilično rijetko događa.

PRIČA:

Prekjučer u pretincu elektroničke pošta nađoh pismo:

From: Anabela Anić
To: Unbeliever
Cc: Bero Berić, Celia Celizić
Za potrebe komunikacije s vanjskim partnerima na projektima unutar Sektora XXX potreban nam je centralno mjesto za prijavu bagova. U Supportu smo tražili otvaranje eksternog site-a za Sektor, ali nas uputiše na Vas. Molimo Vas da nam za Sektor XXX kreirate site i dodijelite administratorska prava na Edina Edića (MMS) i Franju Franjića (STBM). Na tom ćemo site-u mi kreirati nove site-ove, po projektima, za prijavu grešaka u sustavima bilo u testnoj fazi bilo u produkciji. Site će koristiti osobe iz našeg sektora i  vanjski partneri.

Odgovorio sam: 

From: Unbeliever
To: Anabela Anić
Cc: Bero Berić, Celia Celizić
Anabela, problem s „eksternim site-ovima“ je kontrola pristupa za vanjske korisnike. Ovaj čas nema drugog načina nego da te korisnike prijavimo u domeni, kao lokalne korisnike na server, što predstavlja ozbiljan sigurnosni problem. Do sada smo to dopuštali na starom intranet serveru, samo za određene projekte za koje je to bilo nužno. Na novom intranet serveru to nije dozvoljeno, i neće ni biti na taj način. U postupku je priprema novog servera za naš intranet, iz dva razloga. Prvi je poboljšanje performansi i povećanje kapaciteta, a drugi je uspostavljanje ekstraneta (prostor u kojem će biti omogućen pristup vanjskim korisnicima bez prijavljivanja u domenu). Ekstranet je ono što vama treba kao rješenje, a trebao bi biti gotov ovog ljeta. Planirano je do kraja ovog mjeseca ali zbog godišnjih odmora realnije je da će to potrajati do kraja kolovoza. U međuvremenu bi se moglo napraviti privremeno rješenje na starom intranet serveru, ali to ne bi zadovoljilo vaše potrebe i samo bi nam oduzelo resurse i vrijeme za rad na pravom rješenju, a vi biste za kojih mjesec-dva morali sve migrirati na novi server. Zato predlažem malo strpljenja dok ne riješimo ekstranet kako treba. 

*   *   *

Jučer popodne u moj ured uđoše Anabela i Bero. Njima je malo dugo čekati još mjesec i pol. Navode i argumente koji nisu ni upola nerazumni. Razgovaramo o mogućim rješenjima, koja neće uključivati kreiranje novog mjesta na intranetu i njegovo otvaranje prema nepouzdanoj internetskoj zajednici. U jednom trenu mi pada na um spasonosna ideja:

"Ne biste li vi to mogli riješiti na jednom od već postojećih projektnih mjesta?"

Bero pogleda Anabelu: "Pa da, imamo već onaj projekt za NNN na kojem radimo...?"

Anabela: "Može, iskoristit ćemo taj projekt. Vi samo dajte prava pristupa Edinu i Franji."

"Ali tim mjestom vam upravlja voditelj projekta. Ja ni ne znam više gdje se to nalazi." rekoh.

"Aha, idemo mi onda do Dine Dimića." Dino je voditelj ureda za vođenje projekata. Odoše.

*   *   * 

Danas ujutro u poštanskom pretincu nađoh pismo:

From: Dino Dimić
To: Unbeliever
Unbeliever, IPAK te molim da daš Anabeli i Edinu prava – ja ne znam ni gdje je ni kako izgleda, a nemam ni prava. Hvala puno.

Odgovorim: 

From: Unbeliever
To: Dino Dimić
Ja bih im dao prava ali ja isto ne znam doći do tog projekta. Treba mi link. LP, Unbeliever.

Pred kraj radnog vremena stiže mi pisamce: 

From: Anabela Anić
To: Unbeliever
Evo linka. Ja imam admin prava. Molim još i za Edina i Franju. (link)

Kliknem na link koji me stvarno dovede do intranet mjesta spomenutog projekta, ali tamo poljubih vrata: Error: Access Denied. Hm, nemam dozvole za pristup. A kaže Anabela da ona ima, i to administrativna, što će reći maksimalna, prava. Pa je vjerojatno ona i uskratila meni kao i Dinu prava pristupa. Nije da mi fale, i onako nemam što raditi na projektnom intranet mjestu. Ali, čemu onda sva konfuzija? Pa pošaljem pismo:

From: Unbeliever
To: Anabela Anić
Ako imaš admin prava onda možeš davati prava ostalima. Ja na žalost ne mogu jer, kako se vidi iz priloženog, nemam uopće prava pristupa tom mjestu. (pridodao snimku one greške sa zaslona).

Za minutu stiže odgovor: 

From: Anabela Anić
To: Unbeliever
Logično ;) Hvala. I oprostite što sam gnjavila. Anabela

I tako se završi ova storija. Nadam se.

Povod za ovaj tekst je rečenica iz komentara 'mindpositive' ispod teksta o ostavci Ive Sanadera: "Skidam mu kapu za sve nemoguće što je učino realnim iz HDZa a protiv HDZa i s nama ovakvima..." Povod, ali ne i razlog. Ne mislim polemizirati s mindpositive niti ijednog Sanaderovog poštovatelja uvjeravati u suprotno. Samo me je ova rečenica ponutkala da uobličim u rečenice jedno mišljenje koje je već puno  godina prisutno.

Pouzdano znam za najmanje dva postignuća Sanaderova kojima se hvalio i za koja mu neki skidaju kapu, a koja nisu nimalo njegova. Kako znam? Tako što su te poslove odradili timovi koje sam ja vodio. Reći ćete - no, ali on vas je pozvao da radite po njegovoj ideji i platio vas za taj rad. E, ništa od toga nije točno. Ideja je bila naša i imali smo vraškog posla da ga uvjerimo kako je to dobro i kako to treba napraviti. Radili smo posve besplatno, štoviše, platili smo vlastite troškove rada. Jedino što je on učinio bilo je da nam milostivo dopusti da to uradimo. Jer, bila nam je potrebna suradnja od strane Vlade i nekih agencija da bismo posao dovršili. O.K. nisu to bile neke glamurozne stvari poput ulaska u EU, ali su bile stvari koje su itekako bile korisne na tom putu. Kad je posao bio urađen i pokazalo se da je to dobro, zasluge za to pripisao si je dotur Ivo i vladajuća vrhuška. I danas stoje na opisu njihovih zasluga, a imena ljudi koji su to osmislili i napravili nigdje se ne pojavljuju. Doduše, ako si date truda kopati po arhivama možete negdje u dokumentaciji naći popise sudionika u ekspertnim skupinama ... 

Ne želim ovdje tražiti ikakav kredit na osnovi tog rada. Mi smo to radili jer smo željeli i vjerovali da možemo napraviti nešto dobro i korisno za ovu državu i njene građane. Činjenica da smo to dobro napravili i da je zaista korisno jest sva nagrada koju smo očekivali. Namjera mi je ukazati na jednu jednostavnu činjenicu koju, iz meni sasvim nejasnih razloga, većina ljudi ne može ili ne želi razumjeti:

Političari ništa nisu stvorili, i nikad neće.

Nije Sanader napravio niti jednu od cesta koju je svečano u predizbornoj kampanji pustio u promet (pa makar vodile iz kukuruzišta u ribogojilište). Ceste su napravili oni šljakeri s lopatom u ruci ili za upravljačem bagera, inženjeri i projektanti. A tko je to platio, ako ne Sanader i Vlada? Jesu, ali novcem koji smo im dali mi, građani Hrvatske. A strani investitori i krediti? To je samo posuđen novac, koji ćemo opet mi vratiti i to s debelom kamatom, plaćajući cestarine i vraćajući vanjski dug države. 

Ne kažem da nam političari ne trebaju. Nas četiri i pol milijuna ne možemo se svi baviti ugovaranjem gradnje cesta i pregovaranjem o ulasku u EU. Zato zapošljavamo političare da bi za nas radili one poslove koje ne možemo sami. Svi političari su samo zaposlenici u poduzeću zvanom Republika Hrvatska. Vlasnici tog poduzeća su svi državljani lijepe naše. A premijer je izvršni direktor. 

Sad vi zamislite vlasnika poduzeća koji je zaposlio izvršnog direktora da mu upravlja poduzećem, dao mu povjerenje i sav svoj novac na raspolaganje. Zamislili ste si? O.K. Taj izvršni direktor upravlja poduzećem, napravi i neke dobre stvari, ali u cjelini radi loše i dovede poduzeće na rub propasti, cijelo vrijeme lažući vlasniku i prikazujući mu stanje boljim nego što jest. Onda, kad vlasnik najzad shvati kako mu je poduzeće u banani, izvršni direktor stane pred vlasnika i kaže - odoh ja, neću više biti izvršni drektor. Neću ti ni reći zašto, samo odoh. 

Sad zamislite vlasnika koji na to skida kapu, duboko se klanja svom dojučerašnjem izvršnom direktoru i zahvaljuje mu na svim divnim stvarima koje je učinio. Zamislili ste? Ja nisam. Ne ide.

Moja slika je ispala nekako drugačija. Vlasnik skida kapu, u gnjevu ju treska u prašinu i pljuje na nju, vičući: "Štakoru lažljivi, nesposbni i naduveni, idi zavuci se pod neki kamen i ne izlazi više nikad na svjetlo dana jer ako te moje oči ikad više ugledaju zgazit ću te kako uvijek radim sa štakorima!"

Svaki oblak ima srebrni obrub, stara je engleska izreka koja nam hoće reći da ne treba gubiti nadu u vrijeme poteškoća (recesije?) jer poslije dolaze bolji dani. Ovaj oblak koji je u današnje predvečerje sakrio sunce na zalasku ne da je imao obrub već pravi srebrni šlingeraj. Za njim su došli drugi oblaci i sad lijeva kiša i grmi. No, bar popušta ova sparina. Ima nešto u toj izreci. 

Jučer smo moja petašica i ja otišli u kino pogledati crtić 'Coraline'. Coraline je tipično predpubertetsko dijete kojoj roditelji ne posvećuju dovoljno pažnje i vremena. Pa ona, opet tipično, poželi imati neke druge, bolje roditelje. I eto ga na - dobije priliku da joj se želja ostvari. Susreće svoju drugu majku (other mother) i oca, koji su sušta suprotnost onim prvima. Stalno su s njom, ugađaju joj, pripremaju razne lijepe stvari, iznenađenja, zabavni su ... ali (k vragu taj obavezni ali!) pozadina te idile je mračna, jako mračna!

Dalje neću o sadržaju - odite gledat' film. No, oprez pri tom - film je u žanru horora! Ambijent od kojega podilaze srsi: stara zapuštena kućerina na osami, okolina zarasla i natopljena stalnom kišom i maglom, prevladavaju scene u mraku i sjeni. Likovi groteskni i posvema otkačeni, glazba satkana na makabrističnoj potki. Ne čudi ako se zna da je režiser Henry Selick, isti onaj koji je režirao 'The Nightmare Before Christmas'. (Niste gledali? Alzo, dakle ...) Ali osnovna ideja filma - razmišljanje o pitanju 'Jesu li moji roditelji baš tako grozni' - možda i zaslužuje upravo takav pristup.

Scenarij je nastao na osnovi istoimenog djela Neila Gaimana, koji je vrlo maštovit ali tipizirani pisac scenarija za stripove, što je ovom filmu donijelo jedinu zamjerku - da nema konteksta. Tu vam je scena, tu su vam likovi, tu vam je priča. Prije toga nema ničega, poslije toga nema ničega, uokolo nema ničega. Što isto nije neuobičajeno za horor (vidi: 'Kako napisati scenarij za horor'). Filmofili su Neila Gaimana imali priliku upoznati kroz film 'Stardust', snimljen po njegovom romanu, koji je bio blockbuster prije dvije godine. Film nisam gledao ali sam pročitao roman. Nije me impresionirao. Lagano štivo za čitanje na ljetovanju. 

Elem, 'Coraline' je prilično jezovit film, i petašica se u nekim scenama stiskala uz taju. Ipak, posljedice nisu bile trajne, ništa što komad dobre švarcvaldice u slastičarni 'Dolcevita', začinjen s malo šale i vedrog smijeha, ne bi mogao popraviti.

Sjedim na sastanku uprave s prodajom radi koordinacije aktivnosti na poslovnim prilikama. Oportjuniti menadžment miting, rekli bi novovjeki, u gljiva-poslije-kiše menadžerskoj školici na brzaka obrazovani, menadžerčići. Sjedimo u sobi za sastanke F (ima ih od A do I), pijuckamo kavice. Svi pred sobom imaju rokovnike ili bilježnice i zapisuju bilješke sa sastanka. Minits of miting, rekli bi oni ... spomenuti. Ja isto imam bilježnicu ali još nisam našao ništa vrijedno bilježenja, nema nekih poremećaja, sastanak se sveo na pobrojavnaje tko šta radi i što još treba uraditi.

Voditelj poslovne jedinice X, koji sjedi pored mene, nema ni bilježnicu ni olovku i isto ne piše ništa. No onda u jednom trenutku, uz tiho promrmljano "Samo malo..." on uze moju bilježnicu i istrgne iz nje list; zatim uze moju olovku i poče pisati. Ništa od smijem li, mogu li, biste li dozvolili ... ili neke slične fraze uobičajene u uljuđenom svijetu. 

Kad je sastanak završio moj stolni susjed presavine onaj list na četvero i spremi u džep. Isto tako moju olovku spremi u drugi džep (bez da ju je presavinuo na četvero). I ode, bez riječi i pogleda. 

Sad, nije da je neka vrijedna olovka. Od onih kompanijskih, reklamnih. Imam ih još dvadesetak u ladici. A i bilježnica je kompanijska reklamna, spiralni uvez pa se i ne primijeti jedan list manjka. Svejedno, ostaneš iznenađen ponašanjem osobe koja je prilično visoko u hranidbenom lancu i kompanijskoj hijerarhiji. Odijelo, kravata, njegovana frizura, uredno izbrijano lice i sve to ... pa očekuješ neke norme uljudbe koju bi valjalo pokazati. 

Neugodno iznenađenje, mada neveliko. Svakako puno manje od onoga kad sam ugledao jednog od naših vrhovnih menadžera kako skače na stolu u ritmu Thompsonove uspješnice. 

Možda previše očekujemo?

A možda očekujemo premalo? I premalo zahtijevamo? Postavljamo standarde na temelju pogrešnih kriterija, pa nas onda ljudi iznenađuju. Srećom ima i ugodnih iznenađenja. 

Naš kućni majstor J. voli gitarističku glazbu. Ponekad s njim razmjenjujem CD-ove, mada je njegov ukus, za razliku od mog klasicističkog,  više usmjeren na rock i metal. Ne bi čovjek očekivao kad ga vidi onako trbušastog, prosijedog, u plavom umašćenom i flekavom kombinezonu. A zašto ne?

Naš I., voditelj proizvodnje, ima neurednu čupavu kosu, vječito je u trapericama, frflja dok govori nekim zagorskim narječjem pa ga stalno moram pitati da ponovi što je rekao. Ne biste očekivali da mu je Mozart omiljeni kompozitor? A zašto ne?

Naš prodavač Z. odlično pjeva rock. Pokriva pjesme Joe Cockera tako da bi mu i sam Joe pozavidio kad bi ga čuo kako pjeva "Unchain my hart". Ne bi čovjek rekao kad ga vidi kako prima narudžbe, ispisuje račune i otpremince. A zašto ne?

Naš elektroinstalater K. objavio je jedan roman i nekoliko pjesama, napisao kazališni komad u stihovima za djecu (koji se i izvodi), radi vrlo lijepe drvoreze i uzgaja bonsai stabalca. Ne bi nitko očekivao kad ga vidi kako tegli onu svoju kutiju s alatom na jednom ramenu i svitak kabela na drugom. A zašto ne?

Zašto su naša očekivanja toliko vezana uz izgled i položaj u društvu? Zašto nas uvijek iznenadi nekultura gospode u skupim odijelima ili otkriće intelekta u radničkom kombinezonu?

Istina je da primjere i jednog i drugog susrećemo svakodnevno. 
A opet se držimo onih stereotipa.

Samo za akademsku građanku Mimmy koja je očigledno Yngwiev fan. No dobro, možete i vi ostali slušati. Yngwie Malmsteen, kojemu malo potpomaže Steve Vai, piči Pachelbelov Kanon u D. Kvaliteta snimke je ... tak, tak ... YouTubeovska. Pomaže ako se klikne HQ.  BTW, iako nisam baš pravi fan, Yngwiev "Concerto Suite for Electric Guitar" je u mojoj kolekciji na istaknutom mjestu. To je taj s Japanskom filharmonijom. Imam još i "Rising Force", tamo ima jedna stvar, Farewell, koja me uvijek podsjeti na Bachov Bourree, koji sam prije puno, puno godina i sam znao odsvirati na gitari, a volio sam i slušati kako ga izvode Jethro Tull ...

Ako nekoga zanima imati za po doma, ovdje je:
http://rapidshare.com/files/247845584/098CanDYngwMalm.rar

Jesam li već spomenuo da je petašica s mamom na moru pa su na moja nejaka pleća pali svi kućni poslovi, uključujući i kuhanje ručka? Jesam? O.K. Dok sam podlijevao pureći zabatak (fino nasoljen i namazan senfom) da mi se lijepo ispeče, slušao sam prigodni praznički i zadnji predsjednički govor Stipe Mesića u šumi Brezovica, odakle je počelo da bi na kraju završilo kako je završilo. Opaprio Stipe po farizejstvu onih na vlasti.

Poslije, dok se grijala voda za pofurit mlince, svratim na Index vidjeti kakvi su komentari na predsjednikov govor. Članak kratak i šturo informativan, jedva da je prošlo deset minuta od govora, nije se stiglo pošteno napisati, bit će poslije opširnije.

Ali zato komentari ispod članka! Ima ih pet puta više nego i članka i Mesićevog govora zajedno. I naravno, razmahala se naša omiljena igra partizana i ustaša. Mi u šumi, oni u polju ... časte jedni druge prekrasnim pridjevima da je milina za čitat, a počesto ni ne kužiš tko koju stranu zastupa. Bitno je da se pljuje po neistomišljeniku.  

Pasem malo po komentarima i cerekam se. Tako naiđem na post izvjesnog forumaša koji sebe zove "simetozaratin" a možda se i zove Šime Toza Ratin, tko će ga znati. Piše Šime između ostaloga i ovo:

Citat [simetozaratin]: "... sramotno je da se sutra na dan državnosti ne postoji ni jedan film o njemu da se prikaže na htv vec ide troja, e to je problem a ne nekakvi partizani i ustaše! "

Sad, tu se ja stvarno slažem s našim Šimom, ali iskoristim ponuđenu priliku za pokazati svim tim svađalicama na forumu koliko su glupe njihove rasprave i svađe. Pa uletim s odgovorom na Šimin post:

Citat [Unbeliever]: "Naši najveći hrvatine tvrde da smo mi hrvati porijeklom iz Irana. Znači nama je Troja povijesno značajnija od Bleiburga i Jasenovca. Pod Trojom je moguće poginulo više hrvata nego pod Staljingradom. Trebalo bi se poći poklonit tim žrtvama ... "

Nije trebalo čekati više od dvije minute i eto ti reakcije na moj izazov. Piše:

Citat [Madeleme]: "a ti si porijeklom mame fifi i susjedovog mješanca dvorištarca pa ti ionako svejedno."

E, dragi moj (ili moja?) Madeleme, nije ti trebalo zalajat na starog forumaškog vuka ... eto mog odgovora:

Citat [Unbeliever]: "AHA! Ti si od onih što pljuju po hrvatskim žrtvama i herojima svih hrvatskih ratova. Još ćeš nas sve na lajni odvuć u Haag! Izdajico i mrzitelju svega hrvatskoga!"

Otišao sam bacit mlince u kipuću vodu, malo promiješao i ocijedio ih. Onda s njima na mast od pečenja i natrag sve skupa u pećnicu. Dok je to bilo gotovo, eto ti odgovora od Madeleme:

Citat [Madeleme]: "ja šutnem nogom miješane pudlice koje se prave lafčine"

Joj, to je zaboljelo! Dakle treba malo drastičnije mjere poduzeti:

Citat [Unbeliever]: "Dakle mrziš i svako Božje stvorenje. Nasilnik i antikatolik! Protiviš se nauku Isusa Krista spasitelja našega? Gdje ti je ljubav i milosrđe? Odi se hitno krstiti da se možeš ispovijediti i zaslužiti carstvo nebesko. Jer neizmjerna je ljubav božja, on je milostiv i prema takvim zabludjelim ovcama poput tebe. Pokaj se!"

Mlinci su se zapekli, zabatak je krasno porumenio. Odgovora od Madeleme nema. Niti ikakvog daljnjeg posta od dotičnog.

Izgleda da se pokajao. Haleluja!

Misao koja mi se javila dva posta prije bila je prilično ustrajna pa me natjerala da iskoristim dio ovog produljenog vikenda u potrazi za novim dopunama moje zbirke izvedbi Pachelbelovog Kanona u D-duru. Prvo sam prekopao YouTube i našao tridesetak upotrebljivih uradaka. Zanemario sam one tipa "evo kako ja sviram Pachelbela već nakon trećeg sata učenja klavira". Onda sam, slijedeći jedan link s YouTubea došao do nekih dalekoistočnih web mjesta gdje sam otkrio da je Pachelbelov Kanon jako popularan među kinezima, koreancima, japancima i ostalim dalekoistočnim narodima i narodnostima.

Tu je nastala prava Kanonada u D-duru, rezultat koje je bilo povećanje moje zbirke Pachelbelovih Kanona za oko tri puta. Trenutno stanje je 198 izvedbi, ali imam još neke linkove koje moram provjeriti pa je moguće da uskoro premašim dvjestoticu. No moguće je i da se brojka smanji, jer u ovoj poplavi možda mi je promakao i koji duplikat. Kao i svakom pravom kolekcionaru, cilj mi je sakupiti što više jedinstvenih izvedbi Pachelbelovog Kanona u D. Naravno, na netu se nađe na puno mjesta ista izvedba, često s nepotpunim, pa i posve pogrešnim, podacima o izvođaču, kompozitoru pa i samom djelu.

Tako sam pronalazio da se Kanon pripisuje Mozartu ili Bachu, pa čak i Vivaldiju. Ovo s Bachom se i dade razumjeti ako se zna da se Pachelbel družio s obitelji Bach, pa je kraće vrijeme bio i učitelj malom Johanu Sebastianu. Ali Mozart!?

Malo me ražalostilo što sam otkrio da izvedbu na trubi, za koju sam do sada vjerovao da pripada Milesu Davisu, zapravo izvodi Wyntom Marsalis. To sam kompenzirao otkrićem da ona izvedba na električnoj gitari, dosad anonimna, dolazi ispod pristiju Yngwie Malmsteena. Otkriće je bila i obrada japanskog gitarističkog dua Depapepe (Takuya Miura & Yoshinari Takuoka), a kao jagoda na šlag došla je izvedba na akustičnoj gitari Joea Satriania. Hm, da, valja priznati - poslije Kanona moja slijedeća opsesija su gitare.

Kako ja ne dopuštam da moje opsesije vladaju mnome, s vama ću podijeliti jednu sasvim drugačiju izvedbu.




Ovo bi se moglo nazvati izvedbom "a capella" samo što tu nijedan glas nije izašao iz glave, pa bi se prije mogla zvati "vox ex machina". Izvedba je nastala pomoću Vocaloida, programa razvijenog u Yamahi prije pet-šest godina. Vocaloid je program za sintetiziranje ljudskog pjevanja unosom teksta i melodije. Za Vocaloid se posebno razvijaju glasovi, koji se dodaju u program i dobivaju svoja imena kao i stvarni pjevači. Postoji već priličan broj glasova za Vocaloid, raznih narodnosti, muških i ženskih (Leon, Lola, Miriam, Meiko, Kato, Big Al, itd.).

Hatsune Miku je prvi glas razvijen za noviju verziju Vocaloid2. Ime joj je nastalo kombinacijom japanskih riječi Hatsu (prvi), Ne (zvuk) i Miku (budućnost). Japanka je, rođena 31. kolovoza 2007. (A vidi ju kako već pjeva!) Osnova za njen glas dobivena je uzorkovanjem glasa japanske anime glumice Saki Fujita. 

Kagamine Rin i Len su blizanci. Prezime im je nastalo kombinacijom riječi Kagami (zrcalo) i Ne (zvuk), a osobna imana su im igra riječima "lijevo" i "desno". Oni zapravo nisu brat i sestra već uzajamni odrazi u zrcalu, iako je Len muško a Rin žensko. Oba glasa nastala su na uzorku glasa anime glumca Asami Shimoda.

Mala lovi Loru po livadi iza škole. Lora je starija ali je svejedno brža i mala ju ne može uloviti ako Lora to neće. Ali kako se radi o igri, Lora povremeno pusti da ju Mala ulovi pa se onda valjaju po travi.  Iznad nas su sivi oblaci prekrili čitavo nebo.

Između oblaka i nas lete ptice, većinom lastavice ali proleti i poneki vrabac i grlica. Kažu - kad lastavice lete visoko onda neće biti kiše. Ove lete prilično visoko ali mrgodni oblaci kao da ih namjeravaju demantirati.

Između ptica i oblaka lete dva MIGa 21. Diglo ih nebu pod oblake, valjda da čuvaju kineskog predsjednika pri povratku kući. Da ga ne bi tkogod u zraku ... možda ove lastavice? Nikad se ne zna. Kao, umilno cvrkuću i love mušice po zraku a onda odjednom - BANG! Pa ti sad vidi kako ćeš svijetu objasniti da ti lastavice napadaju strane državnike ... Gledam one MIGove. Šestare, poput jastrebova koji traže plijen. Čini mi se, sad će se obrušiti na koju lastavicu.

Stojim na sredini livade, zvjeram u te avione i zviždim. Pokušavam sastaviti Pachelbelov Kanon u D-duru. Započinje s dionicom violončela koja je lagana, ima temu od osam nota D-A-H-Eis-G-D-G-A koja se do kraja ponavlja nekih pedeset i četiri puta. Nakon drugog ponavljanja ubaci se prva violina i njenu melodiju isto uspijem odzviždati, pa izdržim i ulazak druge violine, ali kad upadne viola onda sve ode dovraga ... pa onda opet krećem ispočetka. Znam da je uzaludan posao, ne možeš zviždati polifono, ali šta da čovjek radi na sred livade dok se Lora i Mala jurcaju okolo ...

Razmišljam kako već dugo nisam dodao novi primjerak u svoju zbirku izvedbi Kanona. Svatko valjda mora imati neku opsesiju. Moja je Pachelbelov Kanon u D-duru. Skupljam njegove izvedbe i varijacije. Do sada sam skupio šezdeset i devet. A nedavno sam primijetio par novih izvedbi na YouTube-u. 

Morat ću ih snimiti za zbirku. I potražiti ima li još koja izvedba koju nemam.

Jutros kad sam krenuo u vikend-kupovinu (šoping, rekao bih da mi je želja biti "in") zapazih pred kućom ove dvije jagode. Stisnule se uz podzid pored stepenica, sitne i neugledne, u kutu u kojem jedva oko podneva na možda pola sata dopre sunce. Pitam ih što su baš tu našle rasti, u okolišu pustom od njima potrebnih resursa. Pa i nismo baš birale - kažu - ovamo nam vjetar i kiša donesoše sjeme. Ali mi za bolje ne znamo. Narasle smo i dozrele koliko smo god bolje mogle.

Oduprijeh se želji da ih kušam. Meni one ne bi mnogo značile kao hrana. A u onom kutku neki puž ili buba preživjet će zahvaljujući njima.

Otišao sam večeras, kao i svako veče, odnijeti Gizmu večeru. Mrak je, a k tome je Gizmova kućica u sjeni između oraha, višnje i bora i još je dobro obrasla travom, pa se tako skoro ništa ne vidi usprkos svjetlu sa obližnjih uličnih svjetiljki. No ja dobro poznajem put i gdje se što nalazi pa mi puno svjetla i ne treba.  Znam i gdje je Gizmova posuda za hranu, pa posegnem za njom, onako napamet. Uspio sam ju primiti za rub ali me nešto oštro ubode u palac, tako da sam ju odmah ispustio. Gizmo se izvukao ispod bora, gdje mu je omiljeno mjesto za ovih vrućina, stao pored mene i promatrao što se događa.

Ostavio sam hranu na krovu kućice i pažljivo s obje ruke uzeo posudu. Nije bila lagana. Nešto tamno se u njoj nalazilo. Kad sam ju podigao iz trave, u tankoj zraci svjetla koja se probila kroz lišće višnje ugledah šiljastu njuškicu i dva crna oka kako me gledaju preko ruba posude. Ježurka Ježić svratio je Gizmu počistiti zdjelicu! Nije se micao dok sam ga nosio podalje od Gizmove kućice i istresao u travu pored hrpe granja zaostale od proljetnog potkresivanja voćaka. Tu je ostao sklupčan. 

Pobojao sam se da ga je Gizmo ozlijedio, iako uglavnom psi ježevima ne mogu ništa. Ali ovaj je još sasvim mlad pa se možda nije uspio na vrijeme saviti u klupko. Stao sam nepomično pored njega i čekao. Trajalo je tri-četiri minute, a onda se Ježurka polako odmotao, stao na nožice i lagano se odšetao pod onu hrpu granja. OK, nije mu ništa. 

Onda sam malo razmislio o tome. Zapravo, dok je bio u posudi za hranu, jež uopće nije bio preplašen. Mirno je jeo ostatke u njoj. Gizmo obično ostavi na dnu ono što mu se ne sviđa, najčešće povrće. A Ježurka voli povrće. I tako je on tamanio ostatke, a Gizmo je sve to vrijeme mirno ležao pod borom, na metar i pol od njega. Nema šanse da ga nije nanjušio, a sigurno ga je i čuo. Čak i kad sam ja podigao ježa u posudi, Gizmo je samo stajao kraj mene i nije ni zalajao niti zarežao na Ježurku. Čini se da je Ježurka u Gizmovoj zdjeli bio s dopuštenjem: "Samo ti pojedi te mahune i mrkvicu, ja to ionako ne volim."

Istresao sam Gizmu večeru i počeškao ga iza uha: "Drugar si ti, ha?" 

Gurnuo je njušku u zdjelu i nije rekao ništa. 

Možda je tek pomislio u sebi: "Vi ljudi biste mogli naučiti nešto o dijeljenju."

Kao što je poznato iz prvog zakona prokrastinacije (izraz koji eruditi uporabljuju umjesto puno jasnijih i jednostavnijih za izgovor izraza otezanje iliti zavlačenje) većina problema se riješi samo od sebe ako im se da dovoljno vremena. Nakon osvježujućeg cjelonoćnog odmora moje prijenosno računalo je ujutro radilo "k'o urica". Eto, Niagara, nisam ga morao polijevati blagoslovljenom vodicom. No to me podsjetilo na jednu drugu zgodu s polijevanjem računala.

Prije nešto više od tucet godina radio sam u jednoj firmi koja je, između ostalog, imala ovlašteni servis za prijenosna računala Compaq. Uživao sam raditi s ekipom iz servisa jer je to bila skupina vrhunskih zafrkanata. Njihovi razgovori više su sličili legendarnim emisijama Zločeste djece na stojedinici nego bilo čemu drugome.

Jednog dana kroz vrata firme uđoše dva brata franjevca. Tamni habiti, korda oko pasa, sandale na nogama. Potegnuli čak iz Dubrovnika i nose prijenosno računalo za popravak. Odvedoh ih u servis gdje je taj dan bio dežuran serviser kojeg ćemo ovdje nazvati Nino.

Nino je odličan serviser i preuzevši računalo zapita koji su simptomi kvara.

"Ne znamo zapravo, znate nismo se usudili paliti ga nakon što se to dogodilo."

"A dogodilo se ... što?" - pita Nino.

"Vidite, računalo je bilo na stolu, otvoreno ... slučajno se prevrnula čaša ... prolilo se po tipkovnici."

"A što je bilo u čaši - voda, sok, ili ..."

"Vino!" - rekoše Mala braća uglas.

Nino podigne lijevu obrvu - "Je l' bilo misno?"

Franjevci se zgledaše i priznaše - "Hm, jest ... bilo je."

"Onda neće bit' problema." - ispali Nino kao iz puške i odnese računalo u radionicu.

Odveo sam Malu braću u salon i ponudio ih sokovima i kavom. Za tek nešto više od pola sata Nino donese računalo. Franjevci ga upališe, isprobaše i odoše sretni kad su se uvjerili da radi kao i prije. Naplatili smo im putem "Vatican Card" (Bog vam platio!).

Pitam Nina što je napravio. Veli - rastavio računalo, pokupio papirnim ubrusom vino, sve skupa osušio fenom za kosu i sastavio. Blagoslovljena kapljica nije napravila nikakve štete.

Prije više od mjesec dana pratili smo vrijedne pčelice koje su radile nedjeljom, baš na ovoj istoj grani. I evo rezultata njihovog truda. Višnja je krcata plodovima. Bojim se - slomit će joj grane kad to dozori. 

Večeras smo Lora, Mala i ja malo okasna krenuli u šetnju. Nešto zbog toga jer sam se zapetljao oko zamjene čitača kartice za internet bankarstvo, ali više zbog sparine koja je vladala predvečer. Kad smo se vraćali već je bio sumrak i vlaga se iz zraka počela lagano spuštati na počinak u vlatima trave. 

Međutim, zrikavci se nisu spremali na odomor nego su raspalili pjesmu na sve strane. Tako smo zastali na sred livade pored školskog igrališta i slušali ih. Ja sam stajao a Lora i Mala su prilegle u travu. 

Ovi naši kontinentalni zrikavci razlikuju se od primorskih cvrčaka, izgledom i pjesmom. 

Onaj primorski je sivo-smeđi kao kora borova i pjesmu njegovu, osim slušanja uživo, jedino može opisati Nazorov stih: "I cvrči, cvrči, cvrčak na čvoru crne smrče".

Ovdašnji zrikavci su travno-zeleni i dugonogi, i njihova je pjesma: "Zri, zri, zri žito, zri".

Ali cvrčci i zrikavci imaju i jednu zajedničku osobinu: jako ih dobro čuje ali ih je teško vidjeti. Pjesma njihova kao da dolazi odsvakuda. Čas je nalik fugi gdje se jedan zrikavac nastavlja na pjesmu drugoga, pa onda upada treći s malim zaostatkom. Onda se kao u rondu vrate opet na početnu temu - zri, zri, zri žito, zri. 

I cijeli taj zbor nevidljivih pjevača razasutih po cijeloj livadi poje jedan savršeni ditiramb, strasnu i razuzdanu pjesmu u pohvalu prirodi i bujanju novog života. A nas troje opijeni, kao da smo pili vina iz vrča samog Dioniza, stojimo usred tog vrtloga zvuka i ne marimo za vrijeme.

Zri, zri, zri žito, zri ...

Dan je bio vruć kao da je ljetni pa smo tek predvečer izašli provozati se biciklima. S Lorom i Malom kao obaveznom pratnjom. Otišli smo na velikogoričku obilaznicu u gradnji, onu na kojoj premijer trenira dicto simpliciter. Kiše nije bilo par dana i sve je suho, nigdje vode ni blata, pa su pasi s guštom trčali i po polju i po cesti. Prošli smo par kilometara tamo i natrag a da se Lora i Mala nisu zamazale, samo im je po krznu bilo nešto pahuljica maslačka.

Tek kad smo se vraćali nazad, na samom silasku s ceste našla se jedna zaostala lokvica. Ni u njoj nije bilo više vode ali je na dnu ostalo malo finog mekog mulja. Sve skupa ne veće od pola kvadratnog metra. Jedina postojeća lokvica blata na cijelom našem putu. Lora i Mala su bez greške ugazile sa sve četiri noge u mulj, tako da su doma stigle s blatnim šlapicama na šapama. 

Iskustvo nam je reklo da je najbolje sačekati da se taj mulj osuši na šapama, onda ga je jednostavno otrti suhom krpom. Zato smo male blatnjavice ostavili na terasi da se suše, a petašica i ja smo se odvezli biciklima u videoteku vratiti filmove koje smo posudili za vikend. 

Pri povratku iz videoteke put nas je vodio preko parkirališta kod škole. Kako smo zašli na parkiralište pogled mi privuče ptica, izdaljega se činilo da je kos, koja je stajala na asfaltu i promatrala sa zanimanjem neku crnu hrpicu koja se pak nalazila ispod jednog grmića na samom rubu parkirališta. Ptičica bi nakrenula glavu lijevo i desno, pa bi zatim poduzela dva tri sitna skoka u pravcu crne hrpice. Pa bi opet par sekundi nakretala glavu lijevo i desno pa opet poskočila malo bliže. 

Polagano smo vozili prema toj sceni i kako sam se primicao tako je ona crna hrpica poprimila oblik tijela mačke koja nepoomično leži na tlu. Prvo pomislih da je netko pregazio mačku, ali odmah mi to nekako nije držalo vodu. Na parkiralištu se u pravilu ne vozi tako brzo da jedna mačka ne bi mogla umaći nadolazećem automobilu. 

Radoznalost je, kažu, ubila mačku, a mene je privukla da priđem i vidim je li ta mačka zaista mrtva. Kad sam prišao bliže ptičica je cvrkutnula i odletila. Mačka se pomakla i podigla glavu. Mogao sam jasno vidjeti iznad glave onaj stripovski oblačić s tekstom: "Kreten."  

Ta se mačka samo pretvarala da je mrtva, čekajući da radoznala ptica priđe bliže, na domet mačjih pandži. Svojim nailaskom mi smo joj poremetili lovni proces i lišili ju izgledne večere. Demonstrativno je ustala, protegla se i otišla s parkirališta u polje, okušati negdje drugdje sreću. Dok je odlazila, visoko uzdignuta repa, mogli smo nedvojbeno zaključiti da je riječ o mačku. 

Ptica nam nije zahvalila.