Uhvati me tako nekad začarani krug neodlučnosti. Želim uraditi nešto, ali ne počinjem to raditi jer ima nešto drugo što bih isto želio uraditi a aoko počnem raditi ono prvo onad odgađam ovo drugo. Pa zašto ne napravim prije ovo drugo? Jer ako to počnem raditi onda odgađam ono prvo. I tako to zna trajati, u stvari odgađam obje stvari neodređeno i nepotrebno dugo ... 

No da, nisam ja u tome neko posebno magare, rekli biste. Svima se to događa. I događalo se prije. Na primjer Buridanovom magaretu koje je navodno skapalo od gladi ne mogavši se odlučiti bi li počelo jesti lijevu ili desnu hrpu sijena. Iako mi je prezime magaretovog vlasnika nekako uvijek asociralo na prostor u kojem su se odvijale priče iz tisuću i jedne noći, gospodin Jean Buridan je zapravo bio francuski filozof, a siroto magare je skapavalo u njegovom satirama o filozofiji moralnog determinizma. Ali nije se g. Jean dosjetio prvi tog paradoksa iako je po njemu postao poznat. Prije se ta priča pojavila kod Aristotela u njegovom kosmološkom traktatu 'O nebesima' ali kod njega je u priči bio čovjek koji je i gladan i žedan i ne može odlučiti bi li prije jeo ili pio. 

Buridanovo magare se nije moglo odlučiti između dvije gomile hrane. Aristotelov žedni gladuš je dvojio između vode i hrane.

Španjolci za ovu situaciju imaju zgodan izraz - 'entre dos aquas' - koji doslovno znači 'između dvije vode'. A u prenesenom značenju označava upravo situaciju nemogućnosti odluke između dva privlačna izbora. 

I tako sam zatvorio krug i pronašao lijek protiv nedoumice. Kad god se nađem u takvom začaranom krugu ja malo poslušam kako svoje nedoumice gitarom rješava Paco de Lucia. I odmah se odlučim. 

Ako i vas to zanima ... hum with me ...